Voda za sve

Pustinjski narodi znadu da se vodom postupa razborito i pažljivo. Voda je za njih životni element naprosto. S kruhom čini osnovu čovjekove prehrane. Tko je žedan mora moći piti, i jao onome tko žednome uskrati vodu. Tko je satima bosonog hodao po žarkom pijesku, ima pravo navečer zahtijevati da opere noge. Tko vodi stado goveda ili koza kroz stepu, mora znati gdje je izvor vode, gdje će njegove životinje moći piti. Sami su patrijarsi svojim rukama radili kad je trebalo bušiti novi bunar. O Mojsiju piše da je edomskom kralju obećao platiti svu vodu koju su Izraelci i njihova stada  potrošili putem kroz njegovo kraljevstvo. Nedavno prije toga, još u pustinji Sin, nestašica vode bila je takva oskudna, da su Izraeliti prijeteći mrmljali protiv Mojsija – i došao je veliki trenutak, kad je Mojsije uzeo svoj štap, udario dvaput po stijeni i iz nje je šiknula voda. U Palestini bili su većinom bunari s podzemnom vodom, prirodni izvori i kasnije cisterne s kišnicom, koji su podmirivali potrebu za vodom. Kad je netko iskopao bunar, smatrao se njegovim vlasništvom i upotreba je bila uređena ugovorima ili plemenskim običajima. voda je pripadala svima, voda nije smjela biti razlogom svađe.