Tko hoće ući u psalme, neka počne s prvim psalmom. Na početku kaže: "Blago čovjeku koji uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misli dan i noć." Prijevod 'misli' opterećuje glavu, znači naprotiv poluglasno mrmljati. Riječ Božju treba čuti! Tko hoće početi s psalmima, neka sam čita psalme od 1. do 150. poluglasno. Ne smije se stati kad dođu poteškoće, nego kročiti kroz plime i oseke, po mogućnosti pod vodstvom! Ako nekomu koji redak odgovara, neka ga kroz dan često ponavlja i "žvače", kako kažu stari monasi. Na taj se način usvaja tekst, probavlja se, tako postaje duhovna hrana… Tko je stigao do 150. psalma, neka počne spočetka.

Tko ima Jeruzalemsku Bibliju, ili slično izdanje, može, s vremenom, pogledati one oznake sa strane, vidjeti na što upućuju. Tako sami psalni vode kroz svu Bibliju i otkrivaju čitavo njezino bogatstvo.

Molitve i pjesme siromaha

Za razumijevanje psalama jedno je važno: oni su većinom molitve i pjesme siromaha. Onda ih pravo molimo, ako ih molimo i pjevamo kao siromasi, sa siromasima i za siromahe. Bog psalama je Bog siromaha, Bog za siromahe. Slave ga kao takvoga, na primjer, ovi retci: "Eto jadnik vapi, a Jahve ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba" (Ps 34, 7). "Otac sirota, branitelj udovica… Napuštene okućit će Jahve, sužnjima pružit sretnu slobodu" (Ps 68, 6s). Stoga se u svojoj napuštenosti pouzdano obraćaju k njemu: "Ti vidiš, gledaš jad i nevolju. Počuj, o Jahve, čežnju siromašnih, okrijepi im srce, zaštiti pravo ubogih i tlačenih" (Ps 10, 14.18)
Notker Füglister, OSB (+1996.)

Ponajprije molitelj psalama treba vjerno slijediti smisao riječi i paziti na značenje riječi za sebe i svoj vjerski život. Svaki je psalam nastao u sasvim određenim prilikama (na što podsjećaju kasnije umetnuti naslovi u hebrejski tekst); ali bez obzira na njihov povijesni izvor psalam ima svoj smisao, koji se ni danas ne smije zanemariti. Iako su ove pjesme od davnina najprije pjevali ljudi starog Orijenta, oni u bezvremenskom obliku točno izražavaju patnju i nadu, bijedu i pouzdanje i vjeru prije svega u Boga, njegovu objavu i otkupljenje,
Iz Općeg uvoda u časoslov, br. 107

Psalmima ne učimo lijepo govoriti o Bogu. Gotovo sve što se krije u čovjeku, istresa se pred Bogom: slavi se i kliče, moli i jadikuje i tuži. Bog sve izdrži.
"Pjevat ću Jahvi dokle god živim. Bilo mu milo pjevanje moje" (Ps 104,33s).
Psalmi su čovjekov govor, stoga su poezija, pjesništvo. Ali kao dio Svetog pisma slušamo psalme kao Božju riječ. Ujedno su Božja riječ čovjeku i čovjekov odgovor Bogu.
Psalmi nas uče da pred Bogom budemo iskreni i stoga da iskreno i govorimo.

 

Plitica i kalež

IMG 0107


Blagoslovom se ovo posuđe određuje isključivo za liturgijsku upotrebu
.

Tada se događa uvijek isto:
posuđe se puni i prazni.
Svećenik puni i dijeli.
Pune se "darovima naroda" - dijeli se: sam Krist!


Svećenik uzima ovo posuđe u ruku:
"Pod rukom", kako se kaže, bez činjenja darovi se mijenjaju!
Svećenik tada dijeli nešto što nema sam od sebe, što nije sam učinio.
I dijeli više nego što je primio. (Dat, quod non habet!)
Ne dijeli samo ono što je primio,
nego ono što je postalo između primanja i davanja!


Posuđe se dade puniti i prazniti.: njihova πλήρωμα (punina) postaje κένωσις.
Otvoreno je da nešto primi, i otvoreno da ponovno daje.
Samo privremeno zadržava kruh i vino.
I u pozlaćenom sjaju dragocjeni su svjedoci ovoga prijelaza.

"Ovo je moje tijelo." - "Ovo je moja krv."

Plitica i kalež nisu određeni da nešto zadrže:
Marno se obrišu i operu;
nijedna mrvica i nijedna kap ne ostanu njima.
Svetohranište je njima strano; zapravo ga ne poznaju.
To nije njihova namjena:
htjeti nešto zadržati i čuvati; ne moći biti prazni;
samo kontrolirano nešto izdavati;
Da budu;
i nikoga ne puštati k sebi;
najviše ponekad dopustiti pogledati.
Svetohranište je jedan drugi svijet.
Kalež i plitica pridržavaju se Gospodinove riječi:
"Ne zadržavajte me!"
"Mene se ne može držati!"
(Mana se daje samo za jedan dan.)
"Potpuno me podijelite! Hoću da budem i dan,
a ne zadržan!"
Između "biti ispražnjen i opet napunjen" kaležu i plitici ostane samo:
praznina.
(Biti napunjen, to ne ide! Ne trebaju ni "ići na sigurno". Ne trebaju zabrinuto nešto zadržati. Smiju postati prazni, i sigurno će opet biti napunjeni.)

                                                   --------------------

U svemu tome kalež i plitica su i znakovi samoga svećenika:
Njemu je potrebna samo vlastita praznina:
Ovu prazninu izlaže pred Bogom:
Tako se može napuniti!
I ne treba ništa zadržati:
I može sasvim razdijeliti - a Bog mu ipak ostaje!
Nije zabrinut hoće li nešto dobiti; ima li što od toga.
Ne boji se da bi mogao ostati bez ičega;
a niti hoće li dovoljno moći dati.
Ako daje samog sebe, dosta je za sve!
Ne zna za takve brige.
Njegova je snaga pouzdanje.
Mora samo paziti na ono što dobiva
i na ono što treba dati.


Kao kod kaleža i plitice on je otvoren da primi sve što su "darovi naroda":
Što god mu ljudi donesu ima mjesta u njemu:
njihove potrebe, brige, muke, bolovi;
ali ipak i njihove radosti i nade.
Sve ono kruto i suho njihova života, i što trebaju gristi
(baš kao suhi kruh!);
i sve što se može slaviti i častiti
(upravo kao slatko vino!):
ali i njihove suze; bar kap toga svaki put!


Kao kalež i plitica svećenik je otvoren i sve dijeli:
ono nužno za život: u liku kruha
i suvišno u liku vina:
jer Bog zlo okreće na dobro i daje u izobilju!


Kako je rečeno. Svećenikova je snaga pouzdanje:
ne mora ništa zadržati.
Ne mora GA zadržati.
Doživljava utjehu i radost NJEGOVE sadašnjosti;
opuštenost koja struji iz NJEGOVE snage;
ljubav koja izvire iz NJEGOVE ljubavi;
blagoslov, koji je ON sam!

Tada imaju svi dovoljno: dosta za pustinje njihova života
I za neugodne druge tamo vani…
I svi oni mogu i opet samo biti plitica i kalež za tako mnoge…
Walter Heck, S.J. (u Germanicumu, 2018.)

Pedagogija svetopisamskih knjiga
Ivan Bodrožić

Svetomu Jeronimu bilo je veoma stalo da se kršćani odgajaju u autentičnom kršćanskom nauku u društvu svoga vreme­na kada su mnogi svodili odgoj na proizvoljno ljudsko po­našanje i isprazne odgojne teorije. A kako je bio uvjeren da se istinski odgoj tiče Boga i njegove objave, tako je svojim prijate­ljima preporučivao da se u odgoju djece drže sadržaja koji su objav­ljeni u Svetom pismu. Osim toga, bio je uvjerenja da ima i određe­ni redoslijed po kojem treba čitati svetopisamske knjige kako bi se izvukla prava duhovna korist, pa tako piše uglednoj gospođi Leti dajući joj savjete za odgoj kćeri Pavle: »Umjesto dragoga kamenja i svile, neka ljubi božanske spise, i pri tome neka se ne veseli zlatu ili išaranim slikarijama na babilonskim kožicama, nego neka teži k vjernim i učenim pravopisnim znakovima. Neka najprije nauči Psaltir: neka se zabavlja ovim pjesmama, a u Salomonovim Izrekama neka se uči pravilu života. Propovjednik neka je navikne gaziti što je svjetovno. Neka iz Jobove knjige uči primjer kreposti i strpljenja. Neka prijeđe na Evanđelja i da ih nikada ne ispusti iz ruku. Zatim neka prihvati Djela apostolska i poslanice svom sna­gom srca. A kad ovim blagom obogati spremište svoga srca, neka pohrani u pamćenje Proroke i Sedmoknjižje, te Knjige Kraljeva i Ljetopisa, zajedno s Ezrom i Esterom. Naposljetku neka bez straha uči Pjesmu nad pjesmama, da se ne bi ranila, ako bi to čitala na po­četku, ne razumijevajući da je riječ o pjesmi duhovnog vjenčanja izraženoga tjelesnim riječima. Neka se čuva svih apokrifnih knjiga. A ako bi ih htjela čitati ne da uči iz njih istine nauka, nego iz pošto­vanja prema čudesima, neka zna da ih nisu napisali oni po kojima nose ime, te da je u njima pomiješano mnogo neistine, pa se izisku­je mnogo razbora da se traži zlato u blatu.«

Uz Sveto pismo, Jeronim savjetuje da čita i drugu teološku i duhovnu literaturu za vlastitu izgradnju: »Neka stalno drži u ruci spise sv. Ciprijana. Atanazijeve poslanice i Hilarijeve knjige može slobodno i bez ikakve smetnje čitati. Neka se veseli spisima i oštroumnosti onih ljudi u čijim knjigama čvrsto stoji pobožnost i vjera. Druge neka čita tako da više o njima može suditi nego slijediti.«

Glas Koncila, br. 44, 1. XI. 2020.

 

Karneval 
je kao i neke druge zgode (kao Vatentinovo) zadobio potrošačko obilježje. To je vrijeme pretjerivanja: u raskalašenom ponašanju, trošenju, neurednom ponašanju. Daje se oduška političkim i društvenim kritikama. Izokreću se društvene i vrijednosne ljestvice. Čini se ono što inače nije dopušteno u redovitom životu, „sluge postaju gospodari", pisalo je već na glinenim pločama u Babilonu. Život naopako!

 U sekulariziranom svijetu gdje vjerski blagdani zahvaćaju sve manje ljudi i dani teku monotono, te više nema razlike između blagdana i svagdana, karneval se na neki način suprotstavlja ujednačenom tijeku vremena. Ili može se reći da je karneval svaki dan, pojačan vikendom, onda u maskama (samo drukčijim) o pustu. I odvija se bez obzira na krize. U tome nema štednje ni skromnosti. Pretjeruje se u svemu, pa makar se poslije i postilo (ne na Pepelnicu, koja se pogazi, nego u daljnjem vremenu). Karneval ima korijene u dalekom vremenu, u prirodi i u čovjeku. Kod Rimljana su bile saturnalije, luperkalije. U Grčkoj je bio dionizijski kult. U Babiloniji su se ravnali prema mjesečevim mijenama i sunčevu kretanju. Tih dana nisu više vladali bogovi i nije bilo više reda, nego izokrenuti svijet. U Rimu se zvao rex Saturnaliorum i, u srednjem vijeku, kralj karnevala, koji je morao umrijeti nakon kaotičnog interregnuma, to jest na pustni utorak, na dan Pusta. Karnevalska kola - nekad je bila lađa - označuju prijelaz na drugu obalu. Prijelaz je bio nesiguran, dvoznačan, tjeskoban. Prijelaz nije lagan: strah čini da polude oni koji su se ukrcali. Zato se u srednjem vijeka lađa nazivala luda lađa, stultifera navis. Ali ludost nije besmislena. Ima svoj smjer: drugu obalu kamo treba stići karnevalski voz. Ova tragikomična igra postaje obvezna: treba „poludjeti". Tipične maske predstavljaju pojavak mrtvih koji se miješaju sa živima. To je u temelju svakog autentičnog karnevala, iako se često svjesno ne opaža, te ga čini tragičnim u njegovoj veseloj raskalašenosti. 

 Posljednji dan Pust bude spaljen sa svim njegovim-tuđim grijesima. Neprijatelj – đavao, belzebub – je pobijeđen. Ali se vraća svake godine, ili niti ne odlazi, već je za stalno zaposlen. I mi ga plaćamo. A naš život ide naprijed, ono što je prošlo se ne vraća. Spaljivanje nas ne može riješiti tog tereta. Ima li kojeg lijeka? Tko zna što je korizma?

Pustinjski su oci govorili kako đavao može imitirati sve što se tiče posta, jer on ne jede, i ono što se tiče sna, jer on nikad ne spava; ali poniznost i ljubav ne može imitirati nikada. Važno je stoga za nas da se borimo da bismo postigli ljubav i mrzili oholost, zbog koje je đavao pao s neba.

O korizmi

Pitali su papu Benedikta XV. (papa pd 1914.-1922.) zašto Crkva ne podijeli korizmu na četiri razdoblja po 10 dana za vrijeme svakog gododišnjeg doba.
On odgovori: - Crkva bi mogla to učiniti. Ali je mislila da to nije razborito. Doista, ljudi bi četiri puta održavali karneval, ali ne bi nijednom postili (Istinita).

Glumci, auta i nogometaši

Ima mana/ koje izgledaju začete već u majčinom: govorim o zaluđenosti za glumcima, autima i nogometašima. Koliko li vremena može odvojiti za studij duh opsjednut i zauzet ovim mislima? I gdje nalazimo mladića koji u svojoj kući govorio nečem dugom? I uđemo li u neku školu, koje drukčije razgovore možemo čuti od mladih? Čak i učitelji ne govore drugo!
slobodno uzeto iz Publija Kornelija Tacita

Čitatelji će reći: evo još jedna druga iako ispravna ali neizbježna tužba o površnosti naših dana? Ali evo iznenađenje: promijenio sam samo tri riječi - glumci, auto i nogometaši - u tekstu koji je uzet ni manje ni više nego iz Tacita, I.-II. stoljeće poslije Krista, u razgovoru De oratoribus. Jedino što rimski povjeničar umjesto trojstva koje sam ja promijenio, donosi što odgovara onomu vremenu: "histrioni, konji i gladijatori". To dokazuje bar dvije stvari. S jedne strane, važnost čitanja klasika i tekstova koji su temelji naše civilizacije, počevši od Biblije: nisu podložni vremenu i nikad ne prestaju poučavati i opominjati.
S druge strane, spontano se nameće razmišljanje o trajnoj slabostti ljudskog stvorenja. Povijest "nije učiteljica ničega što se nas tiče", pisao je Montale. Ponavlja se i čovjek se spotiče o iste pogrješke, "povijest je kao galerija sa slikama s malo originala, a mnogih kopija", kako je ironizirao znameniti francuski povjesničar devetnaestog stoljeća, Tocqueville. naprotiv ne smije se umoriti isticati da je čovjek slobodan i može ići protiv struje. Ima nutarnje snage a ne samo fizičku jakost da okrene kotač, da obori neke idole, da pokida lance mana, da se ne povodi za masom, da se pobuni protiv bučnosti mode i prevladavajućeg mišljenja. Vjere bi trebale biti trn u boku koji ne da savjest šuti i upozorava na prave vrednote.
             Gianfranco Ravasi, Le parole del mattino

Mladi danas

Danas mladi vole luksus.
Loše su odgojeni, preziru autoritet,
nemaju nikakvog poštovanja prema starijima
i brbljaju umjesto da rade.
Ne ustaju kad netko od odraslih ulazi 
u prostoriju gdje se oni nalaze,
protive se roditeljima,
šepire se u društvu,
žure k stolu da progutaju slatkiše,
sjede prekriženih nogu 
i tiraniziraju učitelje.
   Sokrat (470.-399. prije Krista)

Les jeunes d'aujourd'hui

Les jeunes d'aujourd'hui aiment le luxe.
Ils sont mal élevés,
méprisent l'autorité.
n'ont aucun respect pour leurs aînés,
et bavardent au lieu de travailler.
Ils ne se lèvent plus lorsqu'un adulte
pénètre dans la pièce où ils se trouvent,
contradisent leurs parents,
plastronnent en société,

se hâtent à table d'engloutir les desserts,
croisent les jambes
et tyrannisent leur maîtres.

Signé: Socrate (470-399 avant Jésus-Christ)

Non c'è niente da fare,
oggi per vivere un'po bene
bisogna vendere l'anima.
                 Ignazio Silone
Ništa se ne može,
danas da bi se živjelo malo bolje,
treba prodati dušu.
Ignazio Silone

 

 

 

 

Soyons sérieus …

 

 

Prijajva