Dio tog agresivnog, muškomrzačkog feminističkog mentaliteta i globalne agende jest i Istanbulska konvencija koja, kao “duboko kršćanski dokument”, vrši nasilje nad zbiljom, nad znanošću, nad istraživačima, prekrajajući istinu o ljudskoj naravi, dokidajući suverenost država, stavljajući obilno plaćene nevladine udruge i feministice sa svojim opskurnim nakanama izvan bilo kakvog nadzora osim vlastitih opsesija i podmuklih nakana u ime borbe protiv nasilja prema ženama, što je temeljni naglasak i ove fundamentalističko-feminističke podvale zvane Istanbulska konvencija. Simbolički govoreći, Rada Borić i Sanja Sarnavka ili Zoran Pusić, da uzmemo samo najistaknutije aktiviste, bit će iznad Sabora, iznad Predsjednice, i iznad samog Plenkovića, kao skupina od deset žena, zvana GREVIO, koja će to nadgledati i mlatiti pare, a mi to sve skupa plaćati.

Svi, ama baš svi su za intenziviranje borbe protiv bilo kakvog nasilja, pa i prema ženama, jedino ne znam imaju li status žene za ove feministice i žene u Konzumu koje za kikiriki rmbače nedjeljom i praznicima. Što je sa ženskim nasiljem prema muškarcima koji se srame o tome govoriti? Treba li i za njih neka konvencija, recimo Teheranska?

Ne treba nam Istanbulska konvencija i sve podvale te feminističke “biblije”, uključujući muškomrzačke stereotipe koji ona u sebi subliminalno sadržava, sve to možemo puno jeftinije, puno efikasnije i sami. Ako to nismo u stanju, ako Plenkoviću treba GREVIO i Istanbulska, onda je on nesposoban premijer kojem probleme, pa i nasilja u društvu i obitelji, treba rješavati Bruxelles i opskurni LGBTIQ-lobiji. Svi su ti pokreti i NGO-skupine premrežene “duboko kršćanskim” svjetonazorom, kako bi rekao Plenković, i učinio nasilje nad – zdravim razumom. No ima tu i nešto dobroga za kršćanstvo, dobili smo peto Evanđelje, Evanđelje po Andriji, kolokvijalno nazvano Istanbulsko evanđelje.
Ivica Šola

Kažemo da trebaš ponovno doći, i to je pravo, ali nije baš "novi" dolazak, jer čovještvo koje ie primio tvoje je zauvijek, nikad nas nisi napustio.
Karl Rahner 

Opširnije...

Druga korizmena nedjelja A

Druge korizmene nedjelje liturgija donosi opis misterija Isusova preobraženja: sjajno, ohrabrujuće otajstvo. Isus uzlazi na goru visoku i preobražava se pred trojicom učenika: Petrom, Jakovom i Ivanom. Piše evanđelist: "I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija, te razgovarahu s njime."
Preobraženje je objava Isusovr prave osobe, jer se odmah poslije pojavi svijetao oblak, koji naviješta prisutnost Boga, i glas reče: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!"
Ovim se događajem učenici pripremaju na misterij Isusove Pashe. Pripremaju se e bi mogli podnijeti strašnu kušnju muke, i pripremaju se e bi mogli tumačiti uskrsnuće.
Izvješće govori o Mojsiju i Iliji. I stvarno, ova je zgoda povezana s druge dvije božanske objave, dvije teofanije, koje su doživjeli Mojsije i Ilija.
Mosije se bio uspeo na goru Sinaj, i ondje mu se Bog objavio. Tražio je da vidi Božju slavu, ali mu je Bog odgovorio da ga ne će vidjeti u lice, nego s leđa. Tako je Mojsije doživio objavu Boga, koji je prolazeći proglasio: "Gospodine, Gospodine, milosrdni i blagi Bože, spor na srdžbu i bogat milošću i vjernošću" (usp. Izl 33,18-34,7).
Na sličan je način i Ilija doživio da mu se Bog objavio na gori. Objava je intimnija: ne u oluji, ne u potresu, niti u ognju, nego u blagom lahoru. Tako se objavila Božja nježnost.
Za razliku od ova dva događaja. u preobraženju Isus ne doživljava objavu, već se u njemu objavljuje Bog koji objavljuje svoje lice apostolima koji su se uspeli na goru zajedno s Isusom. Stoga tko želi (u)poznati Boga, mora promatrati/gledati lice Isusa, njegovo preobraženo lice. U Ivanovu evanđelju Isus kaže: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca" (Iv 14,9). Isus je savršena objava Očeve svetosti i milosrđa.
Na gori Sinaju Mojsije je doživio i objavu volje Božje: deset zapovijedi. I Iliji je Bog dao objavu trostrukog poslanja koje treba izvršiti.
Isus ne prima objavu svojega poslanja jer ga već poznaje; ali apostoli primaju objavu Božje volje: "Slušajte ga!". Odsad se volja Božja ne objavljuje u nekom nizu zapovijedi pisanih na kamenu, već se potpuno objavljuje u Isusovoj osobi. Tko hoće živjeti prema Božjoj volji, treba slijediti Isusa, slušati ga, primiti njegove riječi i, pomoću Duha Svetoga, produbiti ih. Tako prima savršenu objavu volje Božje.
Ovaj događaj, kako je rečeno, priprema apostole da se suoče s Isusovom mukom, da nadvladaju njezine tamne, mučne i ponižavajuće strane. Tada će apostoli znati da je onaj koji trpi ljubljeni Božji Sin, i u muci će otkriti otajstvo/misterij koji je ujedno i mračan i svijetao.
Muka je mračno otajstvo zbog poniženja, patnje i boli i sablazni za ljude. Sjajno, jer objavljuje beskrajnu Božju ljubav. Objavljuje ljubav Oca koji za nas predaje svojega Sina; objavljuje ljubav Sina koji, potpuno skladu s voljom Oca, predaje samoga sebe, daruje svoj život, daje najveći dokaz svoje ljubavi, jer, kako Isus kaže, "nema veće ljubavi od ove: da tko dade svoj život za svoje prijatelje" (Iv 15,13).
Nakon preobraženja Isus daje svojim učenicima čudnu zapovijed. "I dok se silazili s gore kaže: Nikome ne kazujte o preobraženju dok Sin čovječji ne uskrsne od mrtvih." Učenici ne smiju nikome govoriti o tom događaju prije muke i uskrsnuća. Tako će izbjeći iluzorne ili lažne predodžbe o Isusovoj slavi. Može se shvatiti kao slava nekog osvajača. moćnika ovoga svijeta. Isus je pak znao da treba ići prema križu; nije stoga htio priječiti svoj put objavom koja se mogla unaprijed krivo tumačiti.
Ali nakon muke, preobraženje će pomoći da se bolje razumije uskrsnuće. Isusova se proslava ne smije shvatiti kao da Bog jednostavno uzvisuje nekog čovjeka koji se velikodušno zauzimao da dobro braće. To je naprotiv sinovska proslava, slava koju je imao prije utjelovljenja i koju sada, nakon uskrsnuća, potpuno doživljava i kao čovjek. U velikosvećeničkoj molitvi Isus moli Oca: "A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe, onom slavom koju imadoh kod tebe prije nego li je svijeta bilo" (Iv 17,5).
Tako će apostoli moći u slavi Uskrsloga spoznati slavu Sina Božjega, i naviještati ga. Pavao kaže da je Isus "uskrsnućem postavljen Sinom Božjim" (Rim 1,4).

U drugom čitanju Pavao pokazuje da Isus kao spasitelj objavljuje milost Boga, jer je on pobijedio smrt i učinio da zasja život i besmrtnost po evanđelju. Ovaj nas misterij sve zahvaća. Doista, za nas je obećanje Božje pobjeda nad zlom i smrću, obećanje novoga života, što je dioništvo na sinovskom životu Uskrsloga.

Ove smo nedjelje i mi pozvani da se pripremimo na Isusovu muku, znajući da u njoj Sin Božji daje svoj život za nas, za naše spasenje. Možemo spoznati s Pavlom: "A sada što živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me je ljubio i predao samoga sebe za mene" (Gal 2,20b).

Možemo i promatrati Isusovo uskrsnuće kao punu objavu onoga što se unaprijed dogodilo u preobraženju, to jest puna objava sinovske slave Isusa savršeno sjedinjenog s Ocem, Sina Preljubljenog, u kojemu smo i mi pozvani postati sinovi Božji.

                                     ********************

Preobraženje

Preobraženje govori i o našoj budućnosti. Isus je sav u Božjem svjetlu, kao Božji Sin on sam je svjetlo. Po krštenju smo s Isusom obučeni u svjetlo i sami postali svjetlo. Preobraženi Isus postaje i naša nada. Otvara nam pogled u istinsku božansku stvarnost, gledamo preko obzora gdje je i naš cilj prema kojemu idemo.

Apostoli su bili u Isusovoj školi. Neposredno prije toga Isus je provjerio što ljudi govore o njemu. I što kažu oni.Petar, nadahnut, u ime svih izjavljuje: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ Na gori preobraženja dobiva potvrdu svojega priznanja. Ali kušnja uvijek ostaje. Tako je svatko tko se susreće s Isusom u kušnji: priznati ga ili odbaciti. Današnji je čovjek još više u nedoumici. To je „najveća drama koju proživljava čovječanstvo: odlučiti zatvoriti se u neprobojni krug samodostatnosti, u zagušujuće granice egzistencije koja se potpuno iscrpljuje u obzorju ovog vremena i u iluziju da se može pouzdati samo u stvari, ili da se otvori za traženje živoga Boga, darivatelja života“ (C. M. Martini).

                                               *************

U svjetlu dubinskog nutarnjeg gledanja

Jedne je noći sveti Benedikt ustao već prije noćne zborne molitve. Stojeći na prozoru i moleći se svemogućem Bogu, odjednom vidje kako se s neba slijeva svjetlo, tako da je rastjeralo svu noćnu tamu i tako sjajno svijetlilo, svjetlije nego usred dana. Tada se kod tog viđenja nešto sasvim čudesno dogodilo: Svecu se tada, kako je kasnije sam o tome pričao, čitav svijet pojavio pred očima sabit kao u jednoj sunčanoj zraci.
Pitaš: Na koji se način to dogodilo, da je jedan jedini čovjek mogao vidjeti čitav svemir? Čvrsto sam zapamtio što sam na to pitanje odgovorio: Duši koja vidi Stvoritelja čitavo se stvorenje zgusne u jedno. Ako duša ugleda samo malo Stvoriteljeve svjetlosti, sve se stvorenje zajedno zgušnjuje. Ovim svjetlom dubokog nutarnjem viđenja raste prostor duhovnog shvaćanja i tako se jako širi u Bogu da se uzdiže iznad svijeta. Duša vidiočeva prodire van iznad sebe. I koliko se god puta otrgne izvan sebe u božnskom svjetlu širi se i u svojoj nutrinji i u ovom stanju ugleda svoj vlastiti ja, shvaća kako je maleno ono što u svojem dubokom stanju nije kadra shvatiti.

Kakvo čudo dakle, da je Benedikt vidio sam svijet zbit ispred sebe, jer uzdignut u duhovno svjetlo bio je izvan svijeta? Ako pak znači da je svijet pred njegovim očima bio zgusnut, zato nisu nebo i zemlja bili zajedno stisnuti, nego je duša vidioca bila proširena. Uzdinuta u Boga mogla je bez muke sve vidjeti što je bilo pod Bogom. S onim svjetlom dakle što je svijetlilo iz vanjskih očiju bilo je povezano nutarnje svjetlo što je uzdiglo dušu vidioca i pritom mu pokazalo kako je ovdje dolje sve bilo tako sitno i skučeno.
Grgur Veliki (549.-604.)

Blaženi Miroslav Bulešić

„

K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći. Siromah nek se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe sam uvijek volio, volim ih i volit ću ih, i pomoći ću im u mjeri mojih mogućnosti.“

Svećenik je teološki gledano službeno obećanje, da Bog za nas drži horizonte, koji su beskrajno veći od naših malih nada/nja. Ali samo ako svećenici budu i tako doživljeni, kao agenti slobode i veće milosti, može se to vjerovati…
U Amoris laetitia Papa je rekao svojoj Crkvi, kako se treba pokazati svijeu: ponizna, pozorna, on koja ljubi, pomaže, spasava i ne sudi. Prema tome bi se trebala orijentirati i reformna nastojanja katoličkog svećeništva.
Rainer Bucher, u Lebendige Seelsorge, br.3, 2019