KRŠTENJE GOSPODINOVO 

● Proroci naviještaju mesijanizam kojega je bitan elemenat nutarnja vjera (usp, Jer 31,31.34). Pojam mesijanizma vrlo je fluidan jer se Božja Mudrost razlikuje od ljudske mudrosti. Zbunjuje čovjekovu mudrost. Mesija treba dakle sazrijevati u svijesti Izraela kao nada, obećanje i, na kraju, kao osoba..

● Slika Mesije

Očekivali su uzvišenog kralja, kraljevske krvi, Davidove loze, a evo Sluge, izobličenog i neprepoznatljivog: „skriveni Bog" uzima na sebe lik Jaganjca kojega vode na klanje.

Mesija je, u jakom smislu,

* Novi Čovjek (Novi Adam). Duh Božji počiva na njemu i stvorenje,je, napokon, obnovljeno. Izaijin tekst (42,5-7) očito upućuje na prvu glavu Knjige postanka: izraz „Ja sam te oblikovao" (Post 2,7). Već su u Njemu stvorena „nova nebesa i nova zemlja" (eshatološka dimenzija).

● Ivan Krstitelj i Isus: dva krštenja

Suprotnost između dva krštenja, između vode i Duha.

Ivan Preteča-Krstitelj indirektno upućuje na Izaiju. Bačen u tamnicu Maheront primit će potvrdu o Radosnoj vijesti: „Idite i javite Ivanu što ste vidjeli: slijepi progledaju," Evanđelje po Marku počinje izričitim pozivanjem na Iz 40,3.

● Univerzalnost spasenja: krštenje  pogana

Mesijanizam preoblikuje pojam kraljevstva i naroda. U Kristu-Mesiji izabran je narod.

Jahvin Poslanik bit će „svjetlo naroda" (Iz 42,6).

Ova univerzalnost je oznaka ujedno proroka i Novoga zavjeta. Ova značajka snažno je utisnuta već od početka Djela apostolskih. Obraćeni Židovi su zbunjeni: evo, Duh Sveti silazi i na pogane (Dj 10,45).

                                                                        ******

Krštenje Isusovo

 Blagdan Gospodnjeg krštenja nastavlja tumačiti otajstvo Božića. Božić znači: Nebo se otvorilo ovoj našoj zemlji. Božja je ljubav primila ljudsko lice, dobila je ime: Isus iz Nazareta. Današnje evanđelje kaže da se nad njim otvorilo nebo kad ga je Ivan krstio na Jordanu.

U Isusu se pojavilo spasenje koje nije određeno samo za neke izabrane nego za sve. Za Petra i bogobojaznog Rimljanina Kornelija. Obojica su spoznali da je spasenje u vjeri u Isusa iz Nazareta.Satnik je doživio da njegova pobožnost i traženje Boga nije bilo uzaludno. Tko vjeruje i krsti se ulazi u zajedništvo spasa. Krštenjem satnika Kornelija Petar se otvara univerzalnosti spasa. To ne čini jer je tako planirao, nego jer ga je Duh Božji vodio. Duh, koji je kod Isusova krštenja otvorio nebesa, poziva sve ljude na vjeru da je nebo otvoreno za sve ljude. To znači i krštenje svakog čovjeka.

Sva objava Staroga i Novoga zavjeta je povijest zatvorenog i otvorenog neba, opis Božjeg puta k čovjeku i povijest čovjekova puta k Bogu.

Tako imamo u Starom zavjetu sliku otvorenog neba u Božjoj objavi Mojsiju. Na gori Horebu reče Mojsije Bogu: „Pokaži mi svoju slavu!" I Bog, Jahve, odgovori mu: „Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj" (Izl 33,19). Ali što je Mojsije vidio. Nije zapravo mogao puno vidjeti, jer ga je Bog uveo u pećinu, i svojom mu rukom zaklonio lice dok je prolazio, a ipak reče Mojsiju da će sada proći u svojoj slavi. Iako je Mojsije jedva nešto vidio, - vidio je Boga s leđa - ipak je sasvim ispunjen Bogom koji mu je pokazao svoju ljepotu.

Čudno da se pokazuje Božja ljepota i otvoreno nebo, i onda se ne vidi ništa. Događa li se i nama da vidimo otvoreno nebo? Događa nam se i životu da smo neku stvar mnogo puta gledali a nismo je zapravo vidjeli. Nekad pak nas ona obuzme i otvore nam se oči.

Što znači slika o otvorenom nebu? Možda da smo tako dirnuti da nam onda ne trebaju više ni riječi. Stojimo i gledamo. Tako je Bog dirnuo Petra i Kornelija. To ih je dovelo na Božji put.

Takvi su i naši sakramenti. Oni su doticaj Božji. U znakovima su skromni, pa i u riječima. Znakovi i riječ upućuju nas na dublju stvarnost. Gledamo li iz toga kuta, postaje nam jasnije što se događa: Bog dodiruje čovjeka, nebo se otvara, čovjekov se život uzdiže na novu razinu, koju ne može dati sam sebi, u koju je tim činom uronjen u Boga. „Pokazat ću ti svoju slavu", reče Bog, „ti ćeš pak čitav život bio njome obasjan." Otvoreno nebo je ondje gdje čovjek dođe do granice. Granice gdje još može samo plakati, ili se radovati.

*****

U čitanju iz Djela apostolskih donosi se nešto važno. Perikopu treba čitati u kontekstu krštenja Kornelija. Luka polazi od Petrove propovijedi u Kornelijevoj kućnoj zajednici.Tema je zadana: Petar govori o Isusu Kristu. On podsjeća na najvažnije iz njegova života te kaže: „Vi znate..." Otkuda mogu ovi pogani to znati, autor ne kaže. Nije toliko ni važno, važnije je što Petar kaže o Isusu Kristu i o situaciji u kojoj govori. Ono što kaže vodi ka krštenja Kornelija i njegove obitelj.

Krštenje Isusovo: poziv ...

Petar počinje od Krstitelja i Isusova krštenja. Ivanovo krštenje vodom povod je da Isus dođe k njemu. Ali ne govori se samo o krštenju, nego i o tome „kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom". Krštenje poprima ovdje novu dimenziju: To je vanjski znak da je Božji duh i Božja snaga ispunila Isusa.

I evanđelje današnje nedjelje govori baš o tome simboličkim jezikom: otvoreno nebo, silazak Duha u obliku golubice, glas s neba. Time se kaže: Bog je uz Isusa iz Nazareta. To potvrđuju i riječi: „Ti si Sin moj, Ljubljeni", što vrijedi i obrnuto: moj ljubljeni Otac.

Isusovo krštenje temelj je za njegovo daljnje djelovanje. To je kao poziv i postavljanje na novu dužnost, investitura. „Pomazanje" podsjeća nas da je Duh Božji i njegova snaga ispunila Isusa. Sada može započeti svoj put, svoj zadatak, i to u skladu s Bogom,svojim Ocem.

...i poslanje

Evanđelja izvješćuju o Isusovu putu. Nije bio bez poteškoća, odbijanja, raspra. Očito Isusu je bilo važno: da nastupa kao ljubljeni Sin Očev. To je pak značilo da se treba otvoriti svim ljudima, ozbiljno shvatiti njihovu bol i nevolju i osloboditi ih, ne obazirući se na mišljenje i reakciju okoline i političkih i vjerskih moćnika. To bi se moglo reći i drugim riječima: Isus je htio živjeti ono što je doživio i shvatio u svojem krštenju. Luka ukratko kaže: „Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao". Kao pokretačka snaga: „Jer Bog bijaše s njime". Znajući da je Bog njegov ljubljeni Otac.

Što znamo mi kršćani

Petar kaže u kući Kornelijevoj: „Vi znate...". Svi treba da svjedoče za Isusa Krista. Što mi znamo? Što stvarno znamo? Znademo li s uvjerenjem tako da možemo uvjerljivo reći i drugima da od Isusa primamo smisao, podršku i cilj u životu? To povezuje njegovo i naše krštenje. Njegovo krštenje bilo je za njega temelj za njegov daljnji život. Tako i naše krštenje, ali jedino tada ako znamo, i ako smo ovim znanjem povezani s Isusom Kristom i ako to nešto znači za naš život. Tada bismo mogli i mi doživjeti što je Isus živio cijeloga svojega života: Bog je moj ljubljeni Otac.

Crkva

Ovo nas znanje povezuje u zajednicu. Ovo znanje čini Crkvu, u kući Kornelijevoj tada i sve do sada i ovdje. To nas povezuje i vodi, ohrabruje da idemo i drugim ljudima. Kod Kornelija to je učinio Petar. Danas su također potrebni ljudi da drugima kažu što ih u tom znanju pokreće - ne sami neki, malobrojni, nego svi kršteni.

Ovo je krštenje za Isusa bilo početak. To je i za nas. To nas drži na tom putu.

                                                                *****

ZAHVALJUJEMO TI,

Isuse Nazarećanine iz Galileje.

Ti si došao da budeš čovjek kao i mi,

tražio si krštenje ti koji nisi nikad sagriješio.

Ti si ukorijenjen u povijest,

povijest Izraelovu i našu.

Krstitelj je u tebi prepoznao Mesiju osloboditelja,

novoga Mojsija,

koji izlazi iz smrtnih voda s cijelim Božjim narodom.

U tebi je pozdravio novoga Davida,

slavnoga kralja, miljenika Božjeg.

U tebi je otkrio sliku Sluge Jahvina,

koji je došao da ponese naše grijehe.

Klanjamo ti se, Kriste, ljubljeni Sine Očev

na kojega je sišao Duh.

Ti si Čovjek, ti si Bog.

Ti nas krstiš u svoju smrt i svoje uskrsnuće.

Ti nas vodiš iz smrti u život.

Pozivaš nas da činimo Crkvu

postajući tvoje Tijelo.

Uvodiš nas u vječnu radost i ljubav

Presvetoga Trojstva.

***

Gospodine,

ti me zoveš

a ne čujem;

ti me pohađaš

a ja te ne vidim;

ti me pozivaš

a ja te ne slijedim!

Nauči me

da odriješim

konopce navika i straha,

sebičnosti i lagodnosti,

da te slijedim bez oklijevanja

u susretu sa svojom braćom.

Anne Sophie Lemarié, studentica