Bogojavljenje
Sveta Tri Kralja

Iz 60,1-6
Ps 72
Ef 3, 2-3a.5-6
Mt 2,1-12

Mudraci koji traže
Isus je Mesija, Spasitelj ne samo za pastire, za Izabrani narod, nego za sve narode, za sva vremena. Već se na početku Matejeva evanđelja širom otvaraju vrata. Magi, mudraci dolaze iz daleka. Stoje na čelu povorke naroda, u kojoj i mi hodimo. Bog ih zove na njihov način. Inicijativa je njegova. Svakog čovjeka zove na njegov način, tako i nas.
Ali nikoga ne sili. Ali treba da se njegov glas čuje i da se krene u potragu. Inače se ne može naći. Mudraci, astrolozi, slijede zov zvijezda, po kojima im Bog govori. Ali taj put nije bio jednoznačan i jasan.

Tama u Jeruzalemu
Bog je vodio mudrace najprije u Jeruzalem. Gdje bi drugdje mogao biti novorođeni kralj židovski? Ali zvijezde su iščeznule u ovom starom kraljevskom gradu. Izazvali su radoznalost i nepovjerenje. Kralju nije ništa poznato. Zemaljska vlast i sila slijepe su za novoga kralja i njegovo kraljevstvo. Nazire rivalstvo i konkurenciju, što treba spriječiti. Veliki svećenici i pismoznanci gledaju u svoje knjige i znaju sve. Ali se ne miče. I to se događa: vjerski vođe znaju, ali ostaju kod kuće. To je slika i nas, i naše Crkve. Sve znade, znade koji su Božji puti, ali ne ide njima.

Odvažnost za novo
Kako su mudraci prevladali ovu stranputicu, ovu crnu rupu Jeruzalema? Nada ih je ipak tjerala naprijed. Morali su smoći hrabrosti za novo, neočekivano.
I mi smo u ovoj povorci naroda prema Isusu. Koračamo s najrazličitijim iskustvima. Nije uvijek lako ostati na pravom putu. Postoje tamni događaji, Božje se zvijezde ugase, žalost, razočaranje, očaj. Ljudi, koje pitamo, možda znaju putove, ali ostaju sjediti. Hoćemo li ići dalje, potrebni su nam drugi, pratioci.
Možda je ovdje opisano ono što Crkva treba biti: zajednica onih koji su na putu prema Kristu, da se međusobno podržavaju i pomažu. Zajedništvo puta kroz mrak i probleme koji nas muče, kroz zalutali svijet. Na tom putu ostaju strpljivi i ustrajni.

Bog i nas traži
Takvi ljudi koji su zajedno na putu mogu naći Boga. Bog se njima očituje. Mudraci ipak stižu na cilj. Nakon mračnog Jeruzalema zvijezda im opet svijetli. Začuđujuća je njihova otvorenost. Tražili su novorođenoga kralja, našli su dijete i njegove roditelja na rubu društva. Tražili su mladog kralja, ali nisu oni određivali kakav mora biti. Bili su otvorena srca, prihvaćali su novo i neočekivano.
Ima ljudi koji ne mogu naći Boga. Možda ga ne mogu naći jer ne odgovara njihovim očekivanjima, ne mogu ga strpati u svoje kalupe. Na primjer: „Tako sam puno molio/la, i Bog me nije uslišao!"

Ne prositi, nego klanjati se
Zanimljivo: Mudraci dolaze pred Isusa i daju mu svoje darove. Prostrli u se ničice i klanjaju mu se. Ne dolaze s prošnjama. Našli su ga i to im je dosta. Možda mi dolazimo s previše pitanja i molba, da ne uspijemo vidjeti kakav je. Klanjanje prima Boga kakav jest. Jesmo li dovoljno slobodni da ga možemo susrest, ili nam slike o njemu zatvaraju pogled i pristup Bogu? Klanjanje nije podvrgavanje, nego zahvalno priznanje. Možemo ga naći jer nas čeka. Zapravo nas traži na našemu putu. I možemo ga naći.

Drugim putem
Tada su se mudraci drugim putem vratili u svoju domovinu. Možemo reći: i drukčiji. Ne vraćaju se onima na položajima, ni svjetovnim ni vjerskim. To sad nije bio sadržaj njihova traženja. Ali moraju natrag, natrag u svoj život. Doživljaji Božje blizine su kratkotrajni, ne možemo već sada trajno ostati kod njega. Ali smijemo se nadati, da on ostaje kod nas, pa i ako to ne osjećamo.. Susret nas s njime mijenja, ali ova promjena, ovaj doživljaj mora opet u tamu našega života, dok ga konačno ne nađemo u svjetlu njegove slave!

Zvijezda nas vodi k Spasitelju

Biblijsko razmišljanje
Zvijezda ima svoju simboliku. Prema antičkom shvaćanju svaki čovjek ima svoju zvijezdu, koja se pojavljuje kad se rodi i nestaje kada umre. Druge stare predaje govore o nebeskim pojavama u svezi s rođenjem kralja ili cara. Možda je stoga Mateju na pameti tekst Starog zavjeta: „Vidim ga, ali ne sada; motrim ga, al' ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi" (Br 24,17). Ova riječ vrača Bileama, poganina kojega je moapski kralj zadužio da prokune Izraela i koji naprotiv po volji Gospodnjoj blagoslivlja narod, u Matejevo se vrijeme primjenjivala na Mesiju. Zvijezda je  stoga znak koji ovo dijete označuje kao Spasitelja kojega je Izrael očekivao. Tumačenje koje mudraci daju zvijezdi ispravno je: novorođeno dijete je „kralj židovski" u najdubljem smislu riječi. On je poslan od Boga da donese mir i spasenje svojemu narodu, onaj mir i ono spasenje koje ne mogu izbrisati nikakve zle sile.
Ali znak s neba nije mudracima dovoljan da dođu k Isusu: trebaju se zaustaviti u Jeruzalemu i obavijestiti se. U tome izješću nije sve sasvim jasno i dosljedno: ne razumije se dobro jesu li mudraci došli u Betlehem jer ih vodila zvijezda ili jer su dobili upute od Heroda. Očito je Mateju bilo više stalo do vjerske i teološke poruke nego do detaljnog opisa događaja. Magi su mudri i znaju tumačiti nebeske pojave i znaju u stvorenju čitati znakove Božje prisutnosti. To ih dovodi blizu Isusa, ali ne sve do njega. Da bi došli do pune spoznaje nužno je ispitivati Pisma: Riječ Božja daje da se otkrije ne samo volja Božja, nego i njegova prisutnost među nama, skrivena u malenom djetetu. Za Mateja su dakako važna oba dva izvora: ljudska mudrost, koja je kadra približiti se Božjoj istini, i objava zasvjedočena u Pismima.
Ova promišljanja možemo produbiti drugim podacima. Kako je već spomenuto, razni elementi izvješća (izvanrednost zvijezde, što se, uza sve pokušaje, ne može sa sigurnošću identificirati s nekom poznatom astronomskom pojavom, te nejasnoća i nedosljednost u opisu detalja) ne mogu se protumačiti samo u povijesnom smislu. Sigurno je da je Matej, polazeći od neke predaje (rođenje Isusa u Betlehemu) sastavio prije svega teološki izvještaj. Čuje se doista jeka dvaju starozavjetnih tekstova današnje liturgije (Iz 60,1-6 i Ps 72). U Izaijinu se tekstu spasenje za Jeruzalem u drugom licu simbolički uzima za čitav narod kao događaj radosti i blagostanja: veliko bogatstvo, kao Božji darovi, slijevaju se na glavni grad cijelog svijeta. Ovaj opis nastaje iz uvjerenja da se Božje gospodstvo nad čovječanstvom ostvaruje preko Grada i naroda koje je on izabrao, to jest Jeruzalema i Izraela. Slično je i u psalmu, gdje u prvom planu nije grad nego kralj: činjenicom da će se svi narodi pokloniti pred Izraelovim kraljem (r.11) priznaje se Jahve, Bog Izraelov, Gospodinom cijelog čovječanstva, jedinim Bogom. Matej u Isusu gleda dovršenje onih proroštava i mesijanskih navještaja: Isus je „kralj židovski", priznat kao Sin Božji, kojemu se klanjaju pogani koji nisu Židovi.
Očit je kontrast između Heroda, koji kaže kako se želi pokloniti djetetu, ali u stvari (znamo iz daljnjeg izvješća) kani ubiti ga, i mudraca. Herod, pripadnik Izraelskog naroda koji je očekivao Mesiju, ne želi ga prihvatiti, dok mu mudraci, koji dolaze s Istoka, donose darove. Slike i jezik koje Matej uzima iz Staroga zavjeta još više pojačavaju kontrast. K tome Herodovu nemiru dodaje se „čitav Jeruzalem", te tako govori kako nije samo Herod neprijateljski raspoložen prema Isusu. Treba još reći da se naslov „kralj židovski" kod Mateja rabi samo u povijesti muke: spominjući Jeruzalem aludira kako odbijanje Mesije započinje u ovom gradu.
Kontrast je dakle između odbijanja Izraela i prihvaćanja pogana, događaj koji mi jedva prepoznajemo u svoj njegovoj skandaloznoj dimenziji koju je imao kod prvih kršćana, Židova koji su priznali Isusa mesijom i trebali su se razračunati s protivljenjem svojih sunarodnjaka. Pavao u drugom čitanja govori o sudjelovanju pogana na „obećanju" i na „baštini" izabranog naroda (to jest Izraela) kao o pravom „misteriju" spasenja. Božji je plan nepredvidiv i ostvaruje se drukčije nego je što su proroci navijestili: Izraelovo posredovanje, koje je prema njihovu shvaćanju bilo nužno prevladano je po Isusu Kristu, jedinom posredniku spasenja za sve ljude. Ipak baš neprestano Matejevo pozivanje na Stari zavjet, činjenica da su se i mudraci trebali obavijestiti sa židovskim narodom i njegovim Pismima da bi spoznali Isusa u stvari pokazuje da je posredovanje izabranog naroda na neki način uvijek potrebno.

Mudraci, ljudi želje
U božićnoj su noći bili sišli anđeli s neba navijestiti neukim pastirima rođenje djeteta; ovi pastiri, okruženi Božjoj slavom, bili su našli dijete položeno u jasle. Ovaj prizor Isusova rođenja i naviještenja pastirima donosi samo Luka, i samo on.
Matej o Isusovu rođenju govori samo kronološki: „Kad se Isus rodio u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja", da bi pričao o posjetu mudraca, koji – prema njemu – bijaše događaj prvoga reda. Značajno je, da ne kažemo zbunjujuće, što o tome piše samo Matej, kao što je i samo Luka pričao o Isusovu rođenju. Kao što su pastiri kod Luke primili vijest i jednostavno su na nju odgovorili, mudraci kod Mateja, kakvo god točno bijaše njihovo zvanje – bilo da su mudraci, ljudi koji promatraju zvijezde i koji nalaze informacije u povijesti naroda i pojedinaca, oni su tražitelji, željni spoznati sadašnjost i budućnost, uvjereni, kao mnogi mudraci u svoje vrijeme, da je povijest ljudi zapisana na nebu.
Magi su mudraci, ali i ljudi akcije: vidjevši na nebu pojavu koja im je nešto značila, ispunilo ih je velikom radošću i izazvalo njihove želje. Da bi se vidjela Božja zvijezda, doista treba biti ispunjen željom. Je li u želji sadržana zvijezda? Tako neki tumače latinsku riječ desiderare, koja je sastavljena od de – što znači nedostatak ili gubitak, i od sidus, što znači „zvijezda" (siderični, koji se odnosi na zvijezde, zvjezdani, Rječnik hrvatskoga jezika). Željeti, desiderare dakle znači tražiti zvijezdu koja nam nedostaje. Da bismo vidjeli Božju zvijezdu, treba u srcu imati želju za ovom zvijezdom, to znači glad i žeđ za ovim svjetlom.
Od ove riječi sidus, „zvijezda" dolazi i drugi vrlo bogati glagol: considerare. U prvotnom značenju značilo bi promatrati zvijezde, i dakle gledati sa svom mogućom pozornošću, sa svom mogućom prodornošću. Moglo bi se dalje razvijati i reći: sve dobro promotriti... Recimo samo da su ove dvije riječi: želja za svjetlom i promatranje svjetla dva stava preporučena za slavlje Bogojavljenja.

Blagdan svjetlosti
Sama riječ Epifanija (Bogojavljenje) svjedoči da naš blagdan nije rimskog podrijetla, nego da dolazi iz grčkoga jezika. Kao što i magi dolaze s Istoka. Grčka riječ epiphaneia znači „pojavak" i prikladna je da označi izlazak sunca ili izlazak zvijezde: naš tekst kaže da su magi „vidjeli gdje zvijezda izlazi". Postoji dakle nešto novo, pojavak svjetla kojega prije nije bilo.
Već za Božić, ovaj blagdan koji je u Rimu bio 25. prosinca da bi zauzeo mjesto blagdana sunca, Krist se objavio kao svjetlo koje dolazi u svijet, i pastiri su bili okruženi sjajem. Još izričitije, Epifanija je blagdan prosvjetljenja i objave: Božje se svjetlo objavljuje mudracima i, po njima, ljudima svih krajeva i svih vremena. Bog kojega tog dana slavimo Bog je svih ljudi, Bog svemira. Bog svjetlosti je, kao svjetlost, dana i pristupačna svim ljudima bez iznimke: nije vlasništvo jednog naroda niti jedne religije. Svi koja je traže, sredstvima i vjerovanjima kojima raspolažu, mogu ga naći.
Moramo paziti da se Epifanija (Bogojavljenje) ne reducira na blagdan mudraca, na tri kralja, nego da bude blagdan Krista-svjetla, Krista koji dolazi osvijetliti svakoga čovjeka u ovom svijetu, Krista koji prima svakog čovjeka dobre vjere i dobre volje. U tom smislu, možemo blagdan slaviti kao suvremen blagdan koji se ostvaruje svake godine. Zvijezde ne prestaju izlaziti na ljudskom nebu, svjetlost ne prestaje pokazivati se, i duga karavana koju su započeli mudraci s Istoka prolazi kroz stoljeća, zemlje i kulture, da bi postala počast i klanjanje koje se od Betlehema širi po svem svijetu.