Bogojavljenje - Sveta Tri Kralja

Iz 60,1-6
Ps 72
Ef 3,2-3a.5-6
Mt 2,1-12

Tko je kralj?

Herod ili dijete koje se tek rodilo? Nemojmo se varati, Herod već znade odgovor. Ili znade barem da on nije kralj židovski. Rođen od majke strankinje, njegova se vlast protezala samo na Judeju. Ali to ga nije priječilo da podiže gradove i palače sebi na slavu. Herod nije u pravom smislu kralj, nije ni bog, kako kaže njegovo ime koje na grčkom znači "polu-bog". Herod nije ni važan pred ovim novorođenčetom, kojega mudraci nazivaju "kraljem židovskim", i koji je Bog, kako navješćuje njegova zvijezda koja se pojavila. Herod se uzalud  savjetuje s velikim svećenicima i pismoznancima, to ništa ne mijenja na stvari: njegov uzurpirani naslov skinut je dolaskom ovog djeteta. Tada Herod neko vrijeme istražuje prema naznakama svojih gostiju. Doznao je mjesto gdje se treba roditi ovaj kralj, pod izlikom da će mu se on ići pokloniti. Ali počastiti rođenje kralja, ne znači li da je njegovu kraljevstvu već došao kraj? Nije li se trebao radovati velikom radošću jer su ovoga kralja navijestili proroci? Herod nije nikad bio spreman odvojiti se od svojega vlasti, a najmanje prihvaćanjem mesije koji bi ujedinio Božji narod. Put kojim on ide nije put poniznog sluge, kakvog želi Jahve. Na njegovu putu mudraci ne bi ga znali voditi. Prepoznavši u novorođenom djetetu jedinoga Kralja, kreću drugim putem, sasvim daleko od posve malenoga kralja Heroda.

Isus se objavljuje svima

"Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju" (Iz 60,4). Ove prorokove riječi naviještaju buduće događaje, čitamo ih na Bogojavljenje, koje je kruna božićnih blagdana. Naš naziv za svetkovinu, Bogojavljenje (epifanija), jasno kaže o čemu se radi: Bog se objavljuje. Božić je početak ovog objavljivanja. O Božiću ponajviše razmatramo o silasku Boga s neba kako dolazi boraviti s ljudima, Bogojavljenje nam pak pokazuje hod ljudi prema Gospodinu. Ovaj blagdan karakterizira univerzalnost, ali i žurba. Bog žudi da se objavi svim narodima. Dugo će narodi trebati da spoznaju i susretnu Isusa. Čim je rođen, dolaze k njemu. Ne zna ni govoriti, ali svi ga mogu vidjeti i primiti.
"Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti", rekoše mudraci Herodu (Mt 2,29. Došli su izdaleka, bogati i učeni, s Istoka, u Izrael da se poklone novorođenome kralju. Evanđelje ne kaže ni koliko je bilo mudraca, ni kako su se zvali, ni iz koje su zemlje došli. Lako je zaključiti da nisu bili Židovi i da nisu poznavali Pisma. Crkva je u njima uvijek gledala predstavnike svih naroda. Stoga svaki je čovjek pozvan da dođe k malenomu Djetetu. U božićnoj noći Isus se objavio pastirima, Izraelcima, pa i onima najprezrenijima. Oni su prvi donijeli malo topline u onu hladnu štalu u Betlehemu. Sada dolaze mudraci s Istoka i oni mogu vidjeti Gospodina.

Pastiri i mudraci međusobno su vrlo različiti, imaju pak nešto zajedničko: nebo. Pastiri nisu krenuli jer su bili dobri, nego jer su podigli oči na nebo i vidjeli anđele, čuli su njihov glas i poslušali. Tako i  mudraci. Nisu ostavili svoju zemlju za još jednu avanturu ili zbog bilo kakve želje: dakako očekivali su drukčiji svijet, pravedniji, pošteniji, i stoga su istraživali nebo: vidjeli su jednu "zvijezdu" i vjerno su je slijedili. Jedni i drugi nam kažu da je potrebno podignuti oči da bi se susreo Isus, a ne ostati privezan uza zemlju svojim brigama i navikama, treba ispitivati riječi i znakove koji nam se pružaju.
Za mudrace, kao uostalom i za pastire, nije sve bilo jasno na početku. Ne slučajno evanđelist kaže kako je zvijezda nestala. Ali ovi hodočasnici nisu odustali: imali su jaku želju za spasenjem i zvijezda je bila rasvijetlila njihovu pamet i ražarila srce. Otišli su Herodu da bi dobili pojašnjenje; pozorno su slušali i onda nastavili svoj put. Mogli bismo reći da je Pismo zamijenilo zvijezdu. Ali Gospodin ne škrtari sa znakovima: na izlasku iz Jeruzalema zvijezda se opet javi, i "obradovaše se radošću veoma velikom". Nama koji tako često sami sebe osuđujemo da budemo vođama sami sebi, ili da se osjećamo odraslima i neovisnima pod svaku cijenu, ukradena je "zvijezda" naše radosti. Olakšanje je vidjeti zvijezdu, osjećati se vođenima a ne prepuštenima samima sebi i vlastitoj sudbini.

Mudraci nas potiču da otkrijemo radost zbog ovisnosti o zvijezdi, što je prije svega evanđelje, riječ Gospodnja: "Tvoja je riječ nozi mojoj svjetiljka", pjeva psalmist (Ps  118/119). To je evanđelje koje nas vodi k onom Djetetu. Nemoguće je susresti Isusa a da ne vidimo, ne čitamo, a da ne slijedimo ovu zvijezdu. Mudraci, čim su došli, uđoše u kuću, "vidješe Dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se". Došavši u ovo čudnovato svetište, iako kraljevi, poklonili su se pred ovim nejakim Djetetom. Vjerojatno je to bio prvi put da su se poklonili pred jednim djetetom, oni koji su bili navikli da im se drugi klanjaju, da primaju, da ih časte i veličaju. Svakako je to čudan čin; ali za njih, koji su znali gledati ispred sebe, te su u onom Dijetetu prepoznali Spasitelja, bijaše jedinstven doživljaj. Zajedno s Marijom, Josipom i pastirima bili su shvatili da primiti ono slabo i nemoćno Dijete znači spasenje.
Sasvim je drukčije reagirao Herod i stanovnici Jeruzalema. Čuvši za dijete nisu se obradovali kao mudraci i pastiri; naprotiv, svi su uznemirili, a Herod je čak odlučio ubiti dijete. Kralj i narod nisu htjeli da ih netko uznemiruje, nisu željeli da se mijenjaju njihovi običaji i navike. Nisu htjeli uzdignuti oči, te nisu mogli vidjeti zvijezdu; nisu htjeli slušati Pisma, koja su također jasno govorila o tom Djetetu.
Isus ne samo da nije našao mjesto u Betlehemu, nije našao mjesta ni u srcu jeruzalemskih stanovnika.
Mudraci sada spašavaju Dijete, otimaju ga iz ruku Heroda, koji je htio zadržati svu vlast, i nije se žacao pogubiti nevinu dječicu. Mudraci su se drugim putem vratili u svoju domovinu. Uostalom kad je Gospodin u srcu, ne može se ići starim putem. Oni su sada uz nas da nam pomognu podignuti pogled i krenuti za zvijezdom, da nas vode prema tolikim jaslama ovoga svijeta gdje leže maleni i slabi. Blago nama, ako s pastirima i mudracima pođemo prema njima te se pobrinemo za njih, jer se tako brinemo za Isusa. Onda će nam on uzvratiti.

O beskrajno svjetlo

Ti poznaješ svjetlo,
Ti znaš za noć.
Ti se raduješ svjetlu.
Milijarde sunaca
u tvojem su svemiru
nastale.
Ti ljubiš svjetlo.

U tebi je zbita sva svjetlosna snaga.
Mi se lako zaljubimo
u svoje sjene.
Škrtarimo sa svojim osmijehom.
O beskrajno svjetlo,
prodiri u naše duše,
širi se do u naše oči,
da svijet
počne svijetliti.

                      Martin Gutl

Zvijezde su nam potrebne
"Dosta je da manjka jedna zvijezda da se karavana izgubi", reče jednom beduin, koji pozna pustinju. Tamo nema cesta. putokaza, uporišnih točaka, i lako se može zalutati. U takvim situacijama treba gledati na nebo i orijentirati se prema zvijezdama. Tko nađe svoju zvijezdu, naći će i svoj put.
Mudraci rekoše: "Vidjesmo njegovu zvijezdu." Ova je zvijezda išla pred njima i vodila ih na mjesto gdje je bilo Dijete. I u njihovu je životu zvijezda imala odlučujuće značenje; kad je ne bi bili otkrili i slijedili je, ne bi bili postigli svoj cilj.
Ne postoje li i u našem životu zvijezde, koje u nama pobuđuju veliku radost kad ih ugledamo? To mogu biti ljudi koji za nas mnogo znače. Rado slušamo njihove savjete, njihova nam riječ mnogo pomaže. Biti s njima velika je radost, oni su nam utjeha i pomoć. Njihova vjera kao da pali iskru u nama, lakše nam je vjerovati kad i oni vjeruju. U nama se rađa čežnja za Bogom. Dobri su ljudi kao zvijezde na nebu. Pokazuju nam put upravo onda kad je oko nas pustinja.
Zvijezde su nam potrebne u životu. Daju nam poticaj, pružaju sigurnost, potiču nas na dobro, stvaraju zajedništvo i jedinstvo. Mudraci su "vidjeli kako je izašla zvijezda novorođenoga Kralja". Ova se zvijezda može skrivati i u događajima, sudbinama, u susretima. Svugdje gdje nailazimo na dobrotu ili pomoć, kada prevladamo krize ili nesreće, kada nas bolest ili patnja potaknu na razmišljanje, možemo u tome nazrijeti zvijezdu, koja nas pozivlje i vodi prema Bogu.
Znam dobro, sprema nam se dan,
bit će nam tada jasno, kako je sve vođeno
i tisuću ciljeva postat će jedan.
(Annette v. Droste-Hulshoff)
Možda je betlehemska zvijezda izblijedjela i nestala kao sunce u noći ili nestalo u oblacima. Usvojimo životnu mudrost poslovice iz Etiopije: "Malene zvijezde svijetle uvijek, dok veliko sunce često zađe." - Budimo i mi malena zvijezda.

Bogojavljenje
Epifanija Gospodina
Vijest o Isusovu rođenju nije mogla ostati samo u uskom krugu rodbine i znanaca. Mesiju su trebali svi upoznati, jer se Sin Božji rodio i došao na svijet za spasenje svih ljudi.
Isus se samoobjavljuje
Pravo značenje Bogojavljenja jest Božja inicijativa da se objavi svim narodima izvan starozavjetne objave. Objavljuje se pojavkom znaka na nebu, zvijezde. Ona postaje sredstvo poziva mudraca (maga) s Istoka prema Betlehemu. Oni su vjerojatno poznavali tradiciju da će se pojaviti zvijezda kao znak nekog velikog događaja. Poziv i  znak djelo je Božje. Odgovor, to jest polazak na put u traženje skrivene istine jest znak čovjekova djela. Božja inicijativa prethodi čovjekov čin, njegov  odgovor. Samo Bog može pozivati. To ne čini samo za mudrace; čini to za sve ljude koji  u svojem srcu i svojem umu opažaju znakove Božje prisutnosti u objavi Isusa Krista.
Na poziv dakako ne slijedi uvijek odgovor, ili pozitivni odgovor. Bog je prihvatio rizik odbijanja da bi sačuvao čovjekovu slobodu. Tko odbija istinu, jedinu istinu koja opravdava naš život i razlog je našem postojanju i djelovanju, ostaje u tami: tami oholosti, bogatstva, bludnosti. Ne ostaje samo u neznanju nego i u stanju grješnosti.
Bog objavljuje svoju slavu u Isusu Kristu na ljudski način: "I vidjesmo njegovu slavu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine" (Iv 1,14).

Klanjanje pravom Bogu

Mudraci dolaze u Jeruzalem, srce izraelskog svijeta, ali ondje zvijezda nestaje. Oni se ne obeshrabruju, nego, nakon što su dobili informacije, idu prema Betlehemu. Nađu Mesiju, klanjanju mu se kao Bogu, darivajući mu zlato, tamjan i smirnu. Tri proročka dara. Zlato kao kralju, tamjan kao Bogu, smirnu za otajstvo smrti.
Njihov ih je put vodio k istini, Istina je Krist, Sin Božji, koji je postao naš brat i objavio se u punini svoje osobe i svoga poslanja.
Jeruzalemski su se velikodostojnici, i s njima sav onaj kraj, ponašali ravnodušno. Vijest koju su donijeli mudraci pobuđuje Herodu srdžbu i okrutnost, po čemu je bio poznat. Pobojao se da će ga novi kralj skinuti s prijestolja, te ga zato hoće ubiti. Mislio je da će pokoljem male djece likvidirati i njega. Stoga je glumio pred mudracima i rekao neka se vrate i jave mu gdje je kralj da mu se pođe pokloniti.
Uvijek ima onih koji ostaju zatvoreni u ovaj svijet i ne priznaju "drugu" istinu, različitu od svoje. Danas se baš udružuju u borbi protiv vjere. Negirajući transcendenciju (vidi: transcendencija u Rječniku)  potpuno su uronjeni u imanenciju i revno šire svoj nihilizam.

Crkva epifanija Krista

Epifanija ima i ekleziološko značenje. Zadaća je Crkve učiniti evanđelje vidljivim, djelotvornim i vjerodostojnim. U Crkvi djeluje Krist snagom svojega Duha, ali i prisutnošću i djelatnošću vjernika.
Bogojavljenje je i misionarski blagdan, jer su u Crkvu pozvani svi narodi, svih kultura i rasa. Poslanje koje je svoj početak imalo u Trojstvu poslanjem Sina te se nastavlja u Crkvi. Crkva je univerzalni znak, sakrament, spasenja za sve ljude. Ona je mjesto gdje se okupljaju narodi da slave Krista i Boga, ali i da prime milosti i snage i poticaje riječi za život po njoj.

Ali kršćani svojim životom često zamračuju Božju prisutnost, Kristovo lice. Zato do svakog pojedinog kršćanina ovisi koliko će Crkva biti "zvijezda" istine, bogojavljenje, očitovanje Krista. To je prava vjera. Stoga je Bogojavljenje naš blagdan.