KRŠTENJE GOSPODINOVO 

Proroci naviještaju mesijanizam kojega je bitan elemenat nutarnja vjera (usp, Jer 31,31.34). Pojam mesijanizma vrlo je fluidan jer se Božja Mudrost razlikuje od ljudske mudrosti. Zbunjuje čovjekovu mudrost. Mesija treba dakle sazrijevati u svijesti Izraela kao nada, obećanje i, na kraju, kao osoba..

Slika Mesije

Očekivali su uzvišenog kralja, kraljevske krvi, Davidove loze, a evo Sluge, izobličenog i neprepoznatljivog: „skriveni Bog" uzima na sebe lik Jaganjca kojega vode na klanje.

Mesija je, u jakom smislu,

* Novi Čovjek (Novi Adam). Duh Božji počiva na njemu i stvorenje,je, napokon, obnovljeno. Izaijin tekst (42,5-7) očito upućuje na prvu glavu Knjige postanka: izraz „Ja sam te oblikovao" (Post 2,7). Već su u Njemu stvorena „nova nebesa i nova zemlja" (eshatološka dimenzija).

Ivan Krstitelj i Isus: dva krštenja

Suprotnost između dva krštenja, između vode i Duha.

Ivan Preteča-Krstitelj indirektno upućuje na Izaiju. Bačen u tamnicu Maheront primit će potvrdu o Radosnoj vijesti: „Idite i javite Ivanu što ste vidjeli: slijepi progledaju," Evanđelje po Marku počinje izričitim pozivanjem na Iz 40,3.

Univerzalnost spasenja: krštenje  pogana

Mesijanizam preoblikuje pojam kraljevstva i naroda. U Kristu-Mesiji izabran je narod.

Jahvin Poslanik bit će „svjetlo naroda" (Iz 42,6).

Ova univerzalnost je oznaka ujedno proroka i Novoga zavjeta. Ova značajka snažno je utisnuta već od početka Djela apostolskih. Obraćeni Židovi su zbunjeni: evo, Duh Sveti silazi i na pogane (Dj 10,45).

                                                                        ******

Krštenje Isusovo

Chiostro dello_Scalzo_8

 Blagdan Gospodnjeg krštenja nastavlja tumačiti otajstvo Božića. Božić znači: Nebo se otvorilo ovoj našoj zemlji. Božja je ljubav primila ljudsko lice, dobila je ime: Isus iz Nazareta. Današnje evanđelje kaže da se nad njim otvorilo nebo kad ga je Ivan krstio na Jordanu.

U Isusu se pojavilo spasenje koje nije određeno samo za neke izabrane nego za sve. Za Petra i bogobojaznog Rimljanina Kornelija. Obojica su spoznali da je spasenje u vjeri u Isusa iz Nazareta.Satnik je doživio da njegova pobožnost i traženje Boga nije bilo uzaludno. Tko vjeruje i krsti se ulazi u zajedništvo spasa. Krštenjem satnika Kornelija Petar se otvara univerzalnosti spasa. To ne čini jer je tako planirao, nego jer ga je Duh Božji vodio. Duh, koji je kod Isusova krštenja otvorio nebesa, poziva sve ljude na vjeru da je nebo otvoreno za sve ljude. To znači i krštenje svakog čovjeka.

Sva objava Staroga i Novoga zavjeta je povijest zatvorenog i otvorenog neba, opis Božjeg puta k čovjeku i povijest čovjekova puta k Bogu.

Tako imamo u Starom zavjetu sliku otvorenog neba u Božjoj objavi Mojsiju. Na gori Horebu reče Mojsije Bogu: „Pokaži mi svoju slavu!" I Bog, Jahve, odgovori mu: „Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj" (Izl 33,19). Ali što je Mojsije vidio. Nije zapravo mogao puno vidjeti, jer ga je Bog uveo u pećinu, i svojom mu rukom zaklonio lice dok je prolazio, a ipak reče Mojsiju da će sada proći u svojoj slavi. Iako je Mojsije jedva nešto vidio, - vidio je Boga s leđa - ipak je sasvim ispunjen Bogom koji mu je pokazao svoju ljepotu.

Čudno da se pokazuje Božja ljepota i otvoreno nebo, i onda se ne vidi ništa. Događa li se i nama da vidimo otvoreno nebo? Događa nam se i životu da smo neku stvar mnogo puta gledali a nismo je zapravo vidjeli. Nekad pak nas ona obuzme i otvore nam se oči.

Što znači slika o otvorenom nebu? Možda da smo tako dirnuti da nam onda ne trebaju više ni riječi. Stojimo i gledamo. Tako je Bog dirnuo Petra i Kornelija. To ih je dovelo na Božji put.

Takvi su i naši sakramenti. Oni su doticaj Božji. U znakovima su skromni, pa i u riječima. Znakovi i riječ upućuju nas na dublju stvarnost. Gledamo li iz toga kuta, postaje nam jasnije što se događa: Bog dodiruje čovjeka, nebo se otvara, čovjekov se život uzdiže na novu razinu, koju ne može dati sam sebi, u koju je tim činom uronjen u Boga. „Pokazat ću ti svoju slavu", reče Bog, „ti ćeš pak čitav život bio njome obasjan." Otvoreno nebo je ondje gdje čovjek dođe do granice. Granice gdje još može samo plakati, ili se radovati.

*****

U čitanju iz Djela apostolskih donosi se nešto važno. Perikopu treba čitati u kontekstu krštenja Kornelija. Luka polazi od Petrove propovijedi u Kornelijevoj kućnoj zajednici.Tema je zadana: Petar govori o Isusu Kristu. On podsjeća na najvažnije iz njegova života te kaže: „Vi znate..." Otkuda mogu ovi pogani to znati, autor ne kaže. Nije toliko ni važno, važnije je što Petar kaže o Isusu Kristu i o situaciji u kojoj govori. Ono što kaže vodi ka krštenja Kornelija i njegove obitelj.

Krštenje Isusovo: poziv ...

Petar počinje od Krstitelja i Isusova krštenja. Ivanovo krštenje vodom povod je da Isus dođe k njemu. Ali ne govori se samo o krštenju, nego i o tome „kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom". Krštenje poprima ovdje novu dimenziju: To je vanjski znak da je Božji duh i Božja snaga ispunila Isusa.

I evanđelje današnje nedjelje govori baš o tome simboličkim jezikom: otvoreno nebo, silazak Duha u obliku golubice, glas s neba. Time se kaže: Bog je uz Isusa iz Nazareta. To potvrđuju i riječi: „Ti si Sin moj, Ljubljeni", što vrijedi i obrnuto: moj ljubljeni Otac.

Isusovo krštenje temelj je za njegovo daljnje djelovanje. To je kao poziv i postavljanje na novu dužnost, investitura. „Pomazanje" podsjeća nas da je Duh Božji i njegova snaga ispunila Isusa. Sada može započeti svoj put, svoj zadatak, i to u skladu s Bogom,svojim Ocem.

...i poslanje

Evanđelja izvješćuju o Isusovu putu. Nije bio bez poteškoća, odbijanja, raspra. Očito Isusu je bilo važno: da nastupa kao ljubljeni Sin Očev. To je pak značilo da se treba otvoriti svim ljudima, ozbiljno shvatiti njihovu bol i nevolju i osloboditi ih, ne obazirući se na mišljenje i reakciju okoline i političkih i vjerskih moćnika. To bi se moglo reći i drugim riječima: Isus je htio živjeti ono što je doživio i shvatio u svojem krštenju. Luka ukratko kaže: „Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao". Kao pokretačka snaga: „Jer Bog bijaše s njime". Znajući da je Bog njegov ljubljeni Otac.

Što znamo mi kršćani

Petar kaže u kući Kornelijevoj: „Vi znate...". Svi treba da svjedoče za Isusa Krista. Što mi znamo? Što stvarno znamo? Znademo li s uvjerenjem tako da možemo uvjerljivo reći i drugima da od Isusa primamo smisao, podršku i cilj u životu? To povezuje njegovo i naše krštenje. Njegovo krštenje bilo je za njega temelj za njegov daljnji život. Tako i naše krštenje, ali jedino tada ako znamo, i ako smo ovim znanjem povezani s Isusom Kristom i ako to nešto znači za naš život. Tada bismo mogli i mi doživjeti što je Isus živio cijeloga svojega života: Bog je moj ljubljeni Otac.

Crkva

Ovo nas znanje povezuje u zajednicu. Ovo znanje čini Crkvu, u kući Kornelijevoj tada i sve do sada i ovdje. To nas povezuje i vodi, ohrabruje da idemo i drugim ljudima. Kod Kornelija to je učinio Petar. Danas su također potrebni ljudi da drugima kažu što ih u tom znanju pokreće - ne sami neki, malobrojni, nego svi kršteni.

Ovo je krštenje za Isusa bilo početak. To je i za nas. To nas drži na tom putu.

                                                                *****

ZAHVALJUJEMO TI,

Isuse Nazarećanine iz Galileje.

Ti si došao da budeš čovjek kao i mi,

tražio si krštenje ti koji nisi nikad sagriješio.

Ti si ukorijenjen u povijest,

povijest Izraelovu i našu.

Krstitelj je u tebi prepoznao Mesiju osloboditelja,

novoga Mojsija,

koji izlazi iz smrtnih voda s cijelim Božjim narodom.

U tebi je pozdravio novoga Davida,

slavnoga kralja, miljenika Božjeg.

U tebi je otkrio sliku Sluge Jahvina,

koji je došao da ponese naše grijehe.

Klanjamo ti se, Kriste, ljubljeni Sine Očev

na kojega je sišao Duh.

Ti si Čovjek, ti si Bog.

Ti nas krstiš u svoju smrt i svoje uskrsnuće.

Ti nas vodiš iz smrti u život.

Pozivaš nas da činimo Crkvu

postajući tvoje Tijelo.

Uvodiš nas u vječnu radost i ljubav

Presvetoga Trojstva.

***

Gospodine,

ti me zoveš

a ne čujem;

ti me pohađaš

a ja te ne vidim;

ti me pozivaš

a ja te ne slijedim!

Nauči me

da odriješim

konopce navika i straha,

sebičnosti i lagodnosti,

da te slijedim bez oklijevanja

u susretu sa svojom braćom.

Anne Sophie Lemarié, studentica

Bogojavljenje
Sveta Tri Kralja

Iz 60,1-6
Ps 72
Ef 3, 2-3a.5-6
Mt 2,1-12

Mudraci koji traže
Isus je Mesija, Spasitelj ne samo za pastire, za Izabrani narod, nego za sve narode, za sva vremena. Već se na početku Matejeva evanđelja širom otvaraju vrata. Magi, mudraci dolaze iz daleka. Stoje na čelu povorke naroda, u kojoj i mi hodimo. Bog ih zove na njihov način. Inicijativa je njegova. Svakog čovjeka zove na njegov način, tako i nas.
Ali nikoga ne sili. Ali treba da se njegov glas čuje i da se krene u potragu. Inače se ne može naći. Mudraci, astrolozi, slijede zov zvijezda, po kojima im Bog govori. Ali taj put nije bio jednoznačan i jasan.

Tama u Jeruzalemu
Bog je vodio mudrace najprije u Jeruzalem. Gdje bi drugdje mogao biti novorođeni kralj židovski? Ali zvijezde su iščeznule u ovom starom kraljevskom gradu. Izazvali su radoznalost i nepovjerenje. Kralju nije ništa poznato. Zemaljska vlast i sila slijepe su za novoga kralja i njegovo kraljevstvo. Nazire rivalstvo i konkurenciju, što treba spriječiti. Veliki svećenici i pismoznanci gledaju u svoje knjige i znaju sve. Ali se ne miče. I to se događa: vjerski vođe znaju, ali ostaju kod kuće. To je slika i nas, i naše Crkve. Sve znade, znade koji su Božji puti, ali ne ide njima.

Odvažnost za novo
Kako su mudraci prevladali ovu stranputicu, ovu crnu rupu Jeruzalema? Nada ih je ipak tjerala naprijed. Morali su smoći hrabrosti za novo, neočekivano.
I mi smo u ovoj povorci naroda prema Isusu. Koračamo s najrazličitijim iskustvima. Nije uvijek lako ostati na pravom putu. Postoje tamni događaji, Božje se zvijezde ugase, žalost, razočaranje, očaj. Ljudi, koje pitamo, možda znaju putove, ali ostaju sjediti. Hoćemo li ići dalje, potrebni su nam drugi, pratioci.
Možda je ovdje opisano ono što Crkva treba biti: zajednica onih koji su na putu prema Kristu, da se međusobno podržavaju i pomažu. Zajedništvo puta kroz mrak i probleme koji nas muče, kroz zalutali svijet. Na tom putu ostaju strpljivi i ustrajni.

Bog i nas traži
Takvi ljudi koji su zajedno na putu mogu naći Boga. Bog se njima očituje. Mudraci ipak stižu na cilj. Nakon mračnog Jeruzalema zvijezda im opet svijetli. Začuđujuća je njihova otvorenost. Tražili su novorođenoga kralja, našli su dijete i njegove roditelja na rubu društva. Tražili su mladog kralja, ali nisu oni određivali kakav mora biti. Bili su otvorena srca, prihvaćali su novo i neočekivano.
Ima ljudi koji ne mogu naći Boga. Možda ga ne mogu naći jer ne odgovara njihovim očekivanjima, ne mogu ga strpati u svoje kalupe. Na primjer: „Tako sam puno molio/la, i Bog me nije uslišao!"

Ne prositi, nego klanjati se
Zanimljivo: Mudraci dolaze pred Isusa i daju mu svoje darove. Prostrli u se ničice i klanjaju mu se. Ne dolaze s prošnjama. Našli su ga i to im je dosta. Možda mi dolazimo s previše pitanja i molba, da ne uspijemo vidjeti kakav je. Klanjanje prima Boga kakav jest. Jesmo li dovoljno slobodni da ga možemo susrest, ili nam slike o njemu zatvaraju pogled i pristup Bogu? Klanjanje nije podvrgavanje, nego zahvalno priznanje. Možemo ga naći jer nas čeka. Zapravo nas traži na našemu putu. I možemo ga naći.

Drugim putem
Tada su se mudraci drugim putem vratili u svoju domovinu. Možemo reći: i drukčiji. Ne vraćaju se onima na položajima, ni svjetovnim ni vjerskim. To sad nije bio sadržaj njihova traženja. Ali moraju natrag, natrag u svoj život. Doživljaji Božje blizine su kratkotrajni, ne možemo već sada trajno ostati kod njega. Ali smijemo se nadati, da on ostaje kod nas, pa i ako to ne osjećamo.. Susret nas s njime mijenja, ali ova promjena, ovaj doživljaj mora opet u tamu našega života, dok ga konačno ne nađemo u svjetlu njegove slave!

1181_Main_Ravennamagi

Zvijezda nas vodi k Spasitelju

Biblijsko razmišljanje
Zvijezda ima svoju simboliku. Prema antičkom shvaćanju svaki čovjek ima svoju zvijezdu, koja se pojavljuje kad se rodi i nestaje kada umre. Druge stare predaje govore o nebeskim pojavama u svezi s rođenjem kralja ili cara. Možda je stoga Mateju na pameti tekst Starog zavjeta: „Vidim ga, ali ne sada; motrim ga, al' ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi" (Br 24,17). Ova riječ vrača Bileama, poganina kojega je moapski kralj zadužio da prokune Izraela i koji naprotiv po volji Gospodnjoj blagoslivlja narod, u Matejevo se vrijeme primjenjivala na Mesiju. Zvijezda je  stoga znak koji ovo dijete označuje kao Spasitelja kojega je Izrael očekivao. Tumačenje koje mudraci daju zvijezdi ispravno je: novorođeno dijete je „kralj židovski" u najdubljem smislu riječi. On je poslan od Boga da donese mir i spasenje svojemu narodu, onaj mir i ono spasenje koje ne mogu izbrisati nikakve zle sile.
Ali znak s neba nije mudracima dovoljan da dođu k Isusu: trebaju se zaustaviti u Jeruzalemu i obavijestiti se. U tome izješću nije sve sasvim jasno i dosljedno: ne razumije se dobro jesu li mudraci došli u Betlehem jer ih vodila zvijezda ili jer su dobili upute od Heroda. Očito je Mateju bilo više stalo do vjerske i teološke poruke nego do detaljnog opisa događaja. Magi su mudri i znaju tumačiti nebeske pojave i znaju u stvorenju čitati znakove Božje prisutnosti. To ih dovodi blizu Isusa, ali ne sve do njega. Da bi došli do pune spoznaje nužno je ispitivati Pisma: Riječ Božja daje da se otkrije ne samo volja Božja, nego i njegova prisutnost među nama, skrivena u malenom djetetu. Za Mateja su dakako važna oba dva izvora: ljudska mudrost, koja je kadra približiti se Božjoj istini, i objava zasvjedočena u Pismima.
Ova promišljanja možemo produbiti drugim podacima. Kako je već spomenuto, razni elementi izvješća (izvanrednost zvijezde, što se, uza sve pokušaje, ne može sa sigurnošću identificirati s nekom poznatom astronomskom pojavom, te nejasnoća i nedosljednost u opisu detalja) ne mogu se protumačiti samo u povijesnom smislu. Sigurno je da je Matej, polazeći od neke predaje (rođenje Isusa u Betlehemu) sastavio prije svega teološki izvještaj. Čuje se doista jeka dvaju starozavjetnih tekstova današnje liturgije (Iz 60,1-6 i Ps 72). U Izaijinu se tekstu spasenje za Jeruzalem u drugom licu simbolički uzima za čitav narod kao događaj radosti i blagostanja: veliko bogatstvo, kao Božji darovi, slijevaju se na glavni grad cijelog svijeta. Ovaj opis nastaje iz uvjerenja da se Božje gospodstvo nad čovječanstvom ostvaruje preko Grada i naroda koje je on izabrao, to jest Jeruzalema i Izraela. Slično je i u psalmu, gdje u prvom planu nije grad nego kralj: činjenicom da će se svi narodi pokloniti pred Izraelovim kraljem (r.11) priznaje se Jahve, Bog Izraelov, Gospodinom cijelog čovječanstva, jedinim Bogom. Matej u Isusu gleda dovršenje onih proroštava i mesijanskih navještaja: Isus je „kralj židovski", priznat kao Sin Božji, kojemu se klanjaju pogani koji nisu Židovi.
Očit je kontrast između Heroda, koji kaže kako se želi pokloniti djetetu, ali u stvari (znamo iz daljnjeg izvješća) kani ubiti ga, i mudraca. Herod, pripadnik Izraelskog naroda koji je očekivao Mesiju, ne želi ga prihvatiti, dok mu mudraci, koji dolaze s Istoka, donose darove. Slike i jezik koje Matej uzima iz Staroga zavjeta još više pojačavaju kontrast. K tome Herodovu nemiru dodaje se „čitav Jeruzalem", te tako govori kako nije samo Herod neprijateljski raspoložen prema Isusu. Treba još reći da se naslov „kralj židovski" kod Mateja rabi samo u povijesti muke: spominjući Jeruzalem aludira kako odbijanje Mesije započinje u ovom gradu.
Kontrast je dakle između odbijanja Izraela i prihvaćanja pogana, događaj koji mi jedva prepoznajemo u svoj njegovoj skandaloznoj dimenziji koju je imao kod prvih kršćana, Židova koji su priznali Isusa mesijom i trebali su se razračunati s protivljenjem svojih sunarodnjaka. Pavao u drugom čitanja govori o sudjelovanju pogana na „obećanju" i na „baštini" izabranog naroda (to jest Izraela) kao o pravom „misteriju" spasenja. Božji je plan nepredvidiv i ostvaruje se drukčije nego je što su proroci navijestili: Izraelovo posredovanje, koje je prema njihovu shvaćanju bilo nužno prevladano je po Isusu Kristu, jedinom posredniku spasenja za sve ljude. Ipak baš neprestano Matejevo pozivanje na Stari zavjet, činjenica da su se i mudraci trebali obavijestiti sa židovskim narodom i njegovim Pismima da bi spoznali Isusa u stvari pokazuje da je posredovanje izabranog naroda na neki način uvijek potrebno.

universel rois-mages-copie-1

Mudraci, ljudi želje
U božićnoj su noći bili sišli anđeli s neba navijestiti neukim pastirima rođenje djeteta; ovi pastiri, okruženi Božjoj slavom, bili su našli dijete položeno u jasle. Ovaj prizor Isusova rođenja i naviještenja pastirima donosi samo Luka, i samo on.
Matej o Isusovu rođenju govori samo kronološki: „Kad se Isus rodio u Betlehemu Judejskome u dane Heroda kralja", da bi pričao o posjetu mudraca, koji – prema njemu – bijaše događaj prvoga reda. Značajno je, da ne kažemo zbunjujuće, što o tome piše samo Matej, kao što je i samo Luka pričao o Isusovu rođenju. Kao što su pastiri kod Luke primili vijest i jednostavno su na nju odgovorili, mudraci kod Mateja, kakvo god točno bijaše njihovo zvanje – bilo da su mudraci, ljudi koji promatraju zvijezde i koji nalaze informacije u povijesti naroda i pojedinaca, oni su tražitelji, željni spoznati sadašnjost i budućnost, uvjereni, kao mnogi mudraci u svoje vrijeme, da je povijest ljudi zapisana na nebu.
Magi su mudraci, ali i ljudi akcije: vidjevši na nebu pojavu koja im je nešto značila, ispunilo ih je velikom radošću i izazvalo njihove želje. Da bi se vidjela Božja zvijezda, doista treba biti ispunjen željom. Je li u želji sadržana zvijezda? Tako neki tumače latinsku riječ desiderare, koja je sastavljena od de – što znači nedostatak ili gubitak, i od sidus, što znači „zvijezda" (siderični, koji se odnosi na zvijezde, zvjezdani, Rječnik hrvatskoga jezika). Željeti, desiderare dakle znači tražiti zvijezdu koja nam nedostaje. Da bismo vidjeli Božju zvijezdu, treba u srcu imati želju za ovom zvijezdom, to znači glad i žeđ za ovim svjetlom.
Od ove riječi sidus, „zvijezda" dolazi i drugi vrlo bogati glagol: considerare. U prvotnom značenju značilo bi promatrati zvijezde, i dakle gledati sa svom mogućom pozornošću, sa svom mogućom prodornošću. Moglo bi se dalje razvijati i reći: sve dobro promotriti... Recimo samo da su ove dvije riječi: želja za svjetlom i promatranje svjetla dva stava preporučena za slavlje Bogojavljenja.

Blagdan svjetlosti
Sama riječ Epifanija (Bogojavljenje) svjedoči da naš blagdan nije rimskog podrijetla, nego da dolazi iz grčkoga jezika. Kao što i magi dolaze s Istoka. Grčka riječ epiphaneia znači „pojavak" i prikladna je da označi izlazak sunca ili izlazak zvijezde: naš tekst kaže da su magi „vidjeli gdje zvijezda izlazi". Postoji dakle nešto novo, pojavak svjetla kojega prije nije bilo.
Već za Božić, ovaj blagdan koji je u Rimu bio 25. prosinca da bi zauzeo mjesto blagdana sunca, Krist se objavio kao svjetlo koje dolazi u svijet, i pastiri su bili okruženi sjajem. Još izričitije, Epifanija je blagdan prosvjetljenja i objave: Božje se svjetlo objavljuje mudracima i, po njima, ljudima svih krajeva i svih vremena. Bog kojega tog dana slavimo Bog je svih ljudi, Bog svemira. Bog svjetlosti je, kao svjetlost, dana i pristupačna svim ljudima bez iznimke: nije vlasništvo jednog naroda niti jedne religije. Svi koja je traže, sredstvima i vjerovanjima kojima raspolažu, mogu ga naći.
Moramo paziti da se Epifanija (Bogojavljenje) ne reducira na blagdan mudraca, na tri kralja, nego da bude blagdan Krista-svjetla, Krista koji dolazi osvijetliti svakoga čovjeka u ovom svijetu, Krista koji prima svakog čovjeka dobre vjere i dobre volje. U tom smislu, možemo blagdan slaviti kao suvremen blagdan koji se ostvaruje svake godine. Zvijezde ne prestaju izlaziti na ljudskom nebu, svjetlost ne prestaje pokazivati se, i duga karavana koju su započeli mudraci s Istoka prolazi kroz stoljeća, zemlje i kulture, da bi postala počast i klanjanje koje se od Betlehema širi po svem svijetu.

 

Bogojavljenje - Sveta Tri Kralja

Iz 60,1-6
Ps 72
Ef 3,2-3a.5-6
Mt 2,1-12

PC111151

Tko je kralj?

Herod ili dijete koje se tek rodilo? Nemojmo se varati, Herod već znade odgovor. Ili znade barem da on nije kralj židovski. Rođen od majke strankinje, njegova se vlast protezala samo na Judeju. Ali to ga nije priječilo da podiže gradove i palače sebi na slavu. Herod nije u pravom smislu kralj, nije ni bog, kako kaže njegovo ime koje na grčkom znači "polu-bog". Herod nije ni važan pred ovim novorođenčetom, kojega mudraci nazivaju "kraljem židovskim", i koji je Bog, kako navješćuje njegova zvijezda koja se pojavila. Herod se uzalud  savjetuje s velikim svećenicima i pismoznancima, to ništa ne mijenja na stvari: njegov uzurpirani naslov skinut je dolaskom ovog djeteta. Tada Herod neko vrijeme istražuje prema naznakama svojih gostiju. Doznao je mjesto gdje se treba roditi ovaj kralj, pod izlikom da će mu se on ići pokloniti. Ali počastiti rođenje kralja, ne znači li da je njegovu kraljevstvu već došao kraj? Nije li se trebao radovati velikom radošću jer su ovoga kralja navijestili proroci? Herod nije nikad bio spreman odvojiti se od svojega vlasti, a najmanje prihvaćanjem mesije koji bi ujedinio Božji narod. Put kojim on ide nije put poniznog sluge, kakvog želi Jahve. Na njegovu putu mudraci ne bi ga znali voditi. Prepoznavši u novorođenom djetetu jedinoga Kralja, kreću drugim putem, sasvim daleko od posve malenoga kralja Heroda.

 

 

Isus se objavljuje svima

"Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju" (Iz 60,4). Ove prorokove riječi naviještaju buduće događaje, čitamo ih na Bogojavljenje, koje je kruna božićnih blagdana. Naš naziv za svetkovinu, Bogojavljenje (epifanija), jasno kaže o čemu se radi: Bog se objavljuje. Božić je početak ovog objavljivanja. O Božiću ponajviše razmatramo o silasku Boga s neba kako dolazi boraviti s ljudima, Bogojavljenje nam pak pokazuje hod ljudi prema Gospodinu. Ovaj blagdan karakterizira univerzalnost, ali i žurba. Bog žudi da se objavi svim narodima. Dugo će narodi trebati da spoznaju i susretnu Isusa. Čim je rođen, dolaze k njemu. Ne zna ni govoriti, ali svi ga mogu vidjeti i primiti.
"Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti", rekoše mudraci Herodu (Mt 2,29. Došli su izdaleka, bogati i učeni, s Istoka, u Izrael da se poklone novorođenome kralju. Evanđelje ne kaže ni koliko je bilo mudraca, ni kako su se zvali, ni iz koje su zemlje došli. Lako je zaključiti da nisu bili Židovi i da nisu poznavali Pisma. Crkva je u njima uvijek gledala predstavnike svih naroda. Stoga svaki je čovjek pozvan da dođe k malenomu Djetetu. U božićnoj noći Isus se objavio pastirima, Izraelcima, pa i onima najprezrenijima. Oni su prvi donijeli malo topline u onu hladnu štalu u Betlehemu. Sada dolaze mudraci s Istoka i oni mogu vidjeti Gospodina.

Pastiri i mudraci međusobno su vrlo različiti, imaju pak nešto zajedničko: nebo. Pastiri nisu krenuli jer su bili dobri, nego jer su podigli oči na nebo i vidjeli anđele, čuli su njihov glas i poslušali. Tako i  mudraci. Nisu ostavili svoju zemlju za još jednu avanturu ili zbog bilo kakve želje: dakako očekivali su drukčiji svijet, pravedniji, pošteniji, i stoga su istraživali nebo: vidjeli su jednu "zvijezdu" i vjerno su je slijedili. Jedni i drugi nam kažu da je potrebno podignuti oči da bi se susreo Isus, a ne ostati privezan uza zemlju svojim brigama i navikama, treba ispitivati riječi i znakove koji nam se pružaju.
Za mudrace, kao uostalom i za pastire, nije sve bilo jasno na početku. Ne slučajno evanđelist kaže kako je zvijezda nestala. Ali ovi hodočasnici nisu odustali: imali su jaku želju za spasenjem i zvijezda je bila rasvijetlila njihovu pamet i ražarila srce. Otišli su Herodu da bi dobili pojašnjenje; pozorno su slušali i onda nastavili svoj put. Mogli bismo reći da je Pismo zamijenilo zvijezdu. Ali Gospodin ne škrtari sa znakovima: na izlasku iz Jeruzalema zvijezda se opet javi, i "obradovaše se radošću veoma velikom". Nama koji tako često sami sebe osuđujemo da budemo vođama sami sebi, ili da se osjećamo odraslima i neovisnima pod svaku cijenu, ukradena je "zvijezda" naše radosti. Olakšanje je vidjeti zvijezdu, osjećati se vođenima a ne prepuštenima samima sebi i vlastitoj sudbini.

Mudraci nas potiču da otkrijemo radost zbog ovisnosti o zvijezdi, što je prije svega evanđelje, riječ Gospodnja: "Tvoja je riječ nozi mojoj svjetiljka", pjeva psalmist (Ps  118/119). To je evanđelje koje nas vodi k onom Djetetu. Nemoguće je susresti Isusa a da ne vidimo, ne čitamo, a da ne slijedimo ovu zvijezdu. Mudraci, čim su došli, uđoše u kuću, "vidješe Dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se". Došavši u ovo čudnovato svetište, iako kraljevi, poklonili su se pred ovim nejakim Djetetom. Vjerojatno je to bio prvi put da su se poklonili pred jednim djetetom, oni koji su bili navikli da im se drugi klanjaju, da primaju, da ih časte i veličaju. Svakako je to čudan čin; ali za njih, koji su znali gledati ispred sebe, te su u onom Dijetetu prepoznali Spasitelja, bijaše jedinstven doživljaj. Zajedno s Marijom, Josipom i pastirima bili su shvatili da primiti ono slabo i nemoćno Dijete znači spasenje.
Sasvim je drukčije reagirao Herod i stanovnici Jeruzalema. Čuvši za dijete nisu se obradovali kao mudraci i pastiri; naprotiv, svi su uznemirili, a Herod je čak odlučio ubiti dijete. Kralj i narod nisu htjeli da ih netko uznemiruje, nisu željeli da se mijenjaju njihovi običaji i navike. Nisu htjeli uzdignuti oči, te nisu mogli vidjeti zvijezdu; nisu htjeli slušati Pisma, koja su također jasno govorila o tom Djetetu.
Isus ne samo da nije našao mjesto u Betlehemu, nije našao mjesta ni u srcu jeruzalemskih stanovnika.
Mudraci sada spašavaju Dijete, otimaju ga iz ruku Heroda, koji je htio zadržati svu vlast, i nije se žacao pogubiti nevinu dječicu. Mudraci su se drugim putem vratili u svoju domovinu. Uostalom kad je Gospodin u srcu, ne može se ići starim putem. Oni su sada uz nas da nam pomognu podignuti pogled i krenuti za zvijezdom, da nas vode prema tolikim jaslama ovoga svijeta gdje leže maleni i slabi. Blago nama, ako s pastirima i mudracima pođemo prema njima te se pobrinemo za njih, jer se tako brinemo za Isusa. Onda će nam on uzvratiti.

 

O beskrajno svjetlo

Ti poznaješ svjetlo,
Ti znaš za noć.
Ti se raduješ svjetlu.
Milijarde sunaca
u tvojem su svemiru
nastale.
Ti ljubiš svjetlo.

U tebi je zbita sva svjetlosna snaga.
Mi se lako zaljubimo
u svoje sjene.
Škrtarimo sa svojim osmijehom.
O beskrajno svjetlo,
prodiri u naše duše,
širi se do u naše oči,
da svijet
počne svijetliti.

                      Martin Gutl

 

Zvijezde su nam potrebne
"Dosta je da manjka jedna zvijezda da se karavana izgubi", reče jednom beduin, koji pozna pustinju. Tamo nema cesta. putokaza, uporišnih točaka, i lako se može zalutati. U takvim situacijama treba gledati na nebo i orijentirati se prema zvijezdama. Tko nađe svoju zvijezdu, naći će i svoj put.
Mudraci rekoše: "Vidjesmo njegovu zvijezdu." Ova je zvijezda išla pred njima i vodila ih na mjesto gdje je bilo Dijete. I u njihovu je životu zvijezda imala odlučujuće značenje; kad je ne bi bili otkrili i slijedili je, ne bi bili postigli svoj cilj.
Ne postoje li i u našem životu zvijezde, koje u nama pobuđuju veliku radost kad ih ugledamo? To mogu biti ljudi koji za nas mnogo znače. Rado slušamo njihove savjete, njihova nam riječ mnogo pomaže. Biti s njima velika je radost, oni su nam utjeha i pomoć. Njihova vjera kao da pali iskru u nama, lakše nam je vjerovati kad i oni vjeruju. U nama se rađa čežnja za Bogom. Dobri su ljudi kao zvijezde na nebu. Pokazuju nam put upravo onda kad je oko nas pustinja.
Zvijezde su nam potrebne u životu. Daju nam poticaj, pružaju sigurnost, potiču nas na dobro, stvaraju zajedništvo i jedinstvo. Mudraci su "vidjeli kako je izašla zvijezda novorođenoga Kralja". Ova se zvijezda može skrivati i u događajima, sudbinama, u susretima. Svugdje gdje nailazimo na dobrotu ili pomoć, kada prevladamo krize ili nesreće, kada nas bolest ili patnja potaknu na razmišljanje, možemo u tome nazrijeti zvijezdu, koja nas pozivlje i vodi prema Bogu.
Znam dobro, sprema nam se dan,
bit će nam tada jasno, kako je sve vođeno
i tisuću ciljeva postat će jedan.
(Annette v. Droste-Hulshoff)
Možda je betlehemska zvijezda izblijedjela i nestala kao sunce u noći ili nestalo u oblacima. Usvojimo životnu mudrost poslovice iz Etiopije: "Malene zvijezde svijetle uvijek, dok veliko sunce često zađe." - Budimo i mi malena zvijezda.

 

Bogojavljenje
Epifanija Gospodina

Vijest o Isusovu rođenju nije mogla ostati samo u uskom krugu rodbine i znanaca. Mesiju su trebali svi upoznati, jer se Sin Božji rodio i došao na svijet za spasenje svih ljudi.
Isus se samoobjavljuje
Pravo značenje Bogojavljenja jest Božja inicijativa da se objavi svim narodima izvan starozavjetne objave. Objavljuje se pojavkom znaka na nebu, zvijezde. Ona postaje sredstvo poziva mudraca (maga) s Istoka prema Betlehemu. Oni su vjerojatno poznavali tradiciju da će se pojaviti zvijezda kao znak nekog velikog događaja. Poziv i  znak djelo je Božje. Odgovor, to jest polazak na put u traženje skrivene istine jest znak čovjekova djela. Božja inicijativa prethodi čovjekov čin, njegov  odgovor. Samo Bog može pozivati. To ne čini samo za mudrace; čini to za sve ljude koji  u svojem srcu i svojem umu opažaju znakove Božje prisutnosti u objavi Isusa Krista.
Na poziv dakako ne slijedi uvijek odgovor, ili pozitivni odgovor. Bog je prihvatio rizik odbijanja da bi sačuvao čovjekovu slobodu. Tko odbija istinu, jedinu istinu koja opravdava naš život i razlog je našem postojanju i djelovanju, ostaje u tami: tami oholosti, bogatstva, bludnosti. Ne ostaje samo u neznanju nego i u stanju grješnosti.
Bog objavljuje svoju slavu u Isusu Kristu na ljudski način: "I vidjesmo njegovu slavu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine" (Iv 1,14).

Klanjanje pravom Bogu

Mudraci dolaze u Jeruzalem, srce izraelskog svijeta, ali ondje zvijezda nestaje. Oni se ne obeshrabruju, nego, nakon što su dobili informacije, idu prema Betlehemu. Nađu Mesiju, klanjanju mu se kao Bogu, darivajući mu zlato, tamjan i smirnu. Tri proročka dara. Zlato kao kralju, tamjan kao Bogu, smirnu za otajstvo smrti.
Njihov ih je put vodio k istini, Istina je Krist, Sin Božji, koji je postao naš brat i objavio se u punini svoje osobe i svoga poslanja.
Jeruzalemski su se velikodostojnici, i s njima sav onaj kraj, ponašali ravnodušno. Vijest koju su donijeli mudraci pobuđuje Herodu srdžbu i okrutnost, po čemu je bio poznat. Pobojao se da će ga novi kralj skinuti s prijestolja, te ga zato hoće ubiti. Mislio je da će pokoljem male djece likvidirati i njega. Stoga je glumio pred mudracima i rekao neka se vrate i jave mu gdje je kralj da mu se pođe pokloniti.
Uvijek ima onih koji ostaju zatvoreni u ovaj svijet i ne priznaju "drugu" istinu, različitu od svoje. Danas se baš udružuju u borbi protiv vjere. Negirajući transcendenciju (vidi: transcendencija u Rječniku)  potpuno su uronjeni u imanenciju i revno šire svoj nihilizam.

Crkva epifanija Krista

Epifanija ima i ekleziološko značenje. Zadaća je Crkve učiniti evanđelje vidljivim, djelotvornim i vjerodostojnim. U Crkvi djeluje Krist snagom svojega Duha, ali i prisutnošću i djelatnošću vjernika.
Bogojavljenje je i misionarski blagdan, jer su u Crkvu pozvani svi narodi, svih kultura i rasa. Poslanje koje je svoj početak imalo u Trojstvu poslanjem Sina te se nastavlja u Crkvi. Crkva je univerzalni znak, sakrament, spasenja za sve ljude. Ona je mjesto gdje se okupljaju narodi da slave Krista i Boga, ali i da prime milosti i snage i poticaje riječi za život po njoj.

Ali kršćani svojim životom često zamračuju Božju prisutnost, Kristovo lice. Zato do svakog pojedinog kršćanina ovisi koliko će Crkva biti "zvijezda" istine, bogojavljenje, očitovanje Krista. To je prava vjera. Stoga je Bogojavljenje naš blagdan.

 

Stara godina

Za sve što je bilo: HVALA, Gospodine!
Za sve što će biti: DA, Gospodine!
                     Dag Hammarskjöld

 

                                                                                            ******

Vrijeme je život

listzj5akf6

Sekunde, minute, ure, dani, tjedni, mjeseci, godine... Proljeće, ljeto, jesen, zima. Radno vrijeme, slobodno vrijeme... Što je zapravo vrijeme?
"Postoji velika a ipak svakodnevna tajna.  Svi ljudi imaju udjela na njoj.Svatko je poznaje, ali malo  tko misli na nju. Većina je ljudi jednostavno prihvaća i uopće ne izaziva čuđenje. Ova je tajna vrijeme. Postoje kalendari i ure da je mjere, ali to ne znači puno, jer svatko znade da je nekome jedan sat kao vječnost, drugom može biti kao trenutak - već prema tome kako se taj sat doživi. Jer vrijeme je život. I život boravi u srcu" (Michael Ende).
Vrijeme je život. I život je u srcu. Vrijeme je za nas ljude uvijek življeno, proživljeno vrijeme. To ujedno znači, da svaki čovjek svoje vrijeme zapaža sasvim individualno, sasvim osobno.

 

Čovjek doživljava svoje vrijeme sasvim individualno
Dakako ima mnogo stvari koje doživljavamo kao zajedničke događaje. Novine, radio i televizija ovih su dana puni čestitaka. Gleda se unatrag i nabraja se i prikazuje ono što se dogodilo prošle godine, bilo na svjetskom bilo na nacionalnom planu.
Zajednički događaji - a ipak ovi događaji imaju za svakoga posebno, drugo značenje. Možda komentiramo listajući novine ili gledajući televiziju. Kako smo ih mi doživjeli, odobravali, prihvaćali ili odbacili? Što se dogodilo na globalnom planu, ili kako događaji ili pojave u jednom kraju djeluju na druge krajeve? Nismo li svi skupa povezani. Nestankom tropskih šuma u Brazilu nestaju pluća Zemlje. Topljenje leda na polovima i ledenjaka na planinama prijeti porastom razine morske vode. Sukobi i ratovi, gospodarska kriza i recesija. "Potres" na njujorškoj burzi širi se onda u valovima po cijelom svijetu. I slično. I tako dalje.
vrijeme je uvijek osobno doživljeno vrijeme. Što je upravo nas pogodilo? Što je ostavilo rane u našem srcu? 
Što je za nas bilo osobno važno? Rođenje djeteta, vjenčanje, teška bolest ili sretno ozdravljenje, smrt ljubljene osobe, rastava braka, gubitak radnog mjesta, novo zaposlenje, selidba. Upis u školu. Završetak studija. ... Što se sve reda, kao u filmu, nekome u glavi?

Vrijeme je u srcu
Isto tako svatko ima posebne želje za sebe i druge u novoj godini, razna su očekivanja i strahovanja. O nekima se šuti, o drugima se govori samo povjerljivo. Zatim neki misle da sve znaju što je sve o čovječjem srcu...
Vrijeme je život. I život je u srcu. U našem srcu mogu biti zajedno prošlost, sadašnjost i budućnost, zgusnuti u različitim osjećajima. Neko vrijeme prevladava radost i zadovoljstvo, drugi put briga i tjeskoba.

Kao kršćani znademo da smo u Božjim rukama
Teško je nekome to reći i prihvatiti, kad je u nevolji i tjeskobi. Usprkos ovoj spoznaji ne zatvaramo oči pred ovim svijetom koji postaje sve okrutniji, ljudi sve osamljeniji i budućnost nesigurna. Ne smijemo popustiti nasilju ovoga svijeta i biti pesimistični. Trebamo gledati svjetlu stranu života, gledati znakove nade.
Njemački pastor Dietrich Bonhoeffer, na staru godinu 1944., u koncentracijskom logoru  u molitvi-pjesni "Dobrim silama okružen" piše svojoj obitelji:
Nada mnom je Božje krilo sveto,
njegova me ruka vjerno štiti.
Ove dane želim s vama biti,
s vama ući i u novo ljeto.

Ma što bilo, utjeha nas prati,
Božje krilo čudesno nas krije.
Bog je s nama večerom i jutrom,
svakog dana on nad nama bdije.

Mir i snaga struje kroz ove stihove, i nutarnja opuštenost. Bog je s nama večerom i jutrom i sasvim sigurno svakog dana!

                                                      ***

Bog je nemoćan i slab u svijetu,
samo tako on je s nama i pomaže nam.
                      Dietrich Bonhoeffer

Zagonetka

Tri brata

Tri brata stanuju u jednoj kući,
izgledaju jako različiti,
ali želiš li ih razlikovati,
svaki je sličan drugoj dvojici.
Prvi nije ovdje, on tek dolazi kući.
Drugi nije ovdje, on je već izašao.
Samo je treći ovdje, najmanji od trojice,
ali bez njega ne bi bilo ostale dvojice.
I mogneš li, dijete moje, reći njihova imena,
spoznat će tri jaka vladara.
Oni vladaju zajedno velikim carstvom
i sami su carstvo! U tome su jednaki.
                                      Michael Momo

(prošlost, sadašnjost i budućnost)

Moro20e20campana201

 

 

 

Nova godina - Sveta Bogorodica

Blažena ti što povjerova
da će se ispuniti što ti je rečeno
od Gospodina!

 Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!

                                      Br 6,22-27

                  ***

Ja ti prikazujem

Moj Bože, prikazujem ti
ovu godinu koja započinje.
Učini, po svojoj dobroti,
da bude jedno dugo uspinjanje prema tebi,
da me svaki dan nađe bogatijim
vjerom i ljubavlju.
Moj Bože, prikazujem ti
sve one koje volim.
i za koje titra moje krhko srce.
Ne dopusti da ih zanemarim.
već da budem za njih
kanal tvoje nevidljive milosti.
Moj Bože, prikazujem ti također
neizmjernu bol ovoga svijeta.
patnje nevine djece
i teret koji teško sve pritišće.

Moj Bože, neka iskra tvoje ljubavi
zasvijetli u tami
i neka ove godine osvane zora mira.

                  Madeleine Daniélou

PC231237

"Neka te blagoslovi Gospodin"

Godine 1979. kod iskapanja u starom gradu jeruzalema na jugoistočnoj strani pronađene su dvije srebrne pločice. Na jedno je na starohebrejskom pismu nalazio neznatno skraćeni blagoslov iz knjige Brojeva 6,24-26. Prema načinu pisanja pločice spadaju u 7. stoljeće prije Krista. One su na gornjoj strani probušene, što znači da su se nosile kao ukras i kao trajni blagoslov. Tako je bio propis i za  druge tekstove, na primjer. "Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu; kao znak privežite ih na svoju ruku; neka vam budu kao zapisa među očima!"" (Pnz 11,18). Kao je pobožni Izraelac nosio riječi blagoslova, želio je da blagoslov bude djelotvoran u njegovu životu.

Na grobnim spomenicima na pokojne svećenike često su uklesane dvije ruke, kao znak svećeničke dužnosti da ljude blagoslivlje. Prsti na ruka su rašireni tako da stvaraju lepezu. Ova gesta kaže da izvor blagoslova nije svećenik nego Bog. Svećenik može samo dijeliti blagoslov. Stoga prošnja: "Gospodin neka te blagoslovi."
Kad Stari zavjet govori o blagoslovu, govori o životu. Blagoslov je za procvat čovjekova života. Daje čovjeku novu snagu i izdržljivost. Sadržaj blagoslova vrlo je konkretan: bogatstvo djecom, obilna žetva, kiša, uspjeh u radu. Jedva možemo shvatiti kakvo je to bogatstvo bilo za starozavjetnog čovjeka.
Blagoslov izražava snagu vjere koja je podržavala narod te seže duboko u njegovu povijest. Na prolasku kroz Crveno more osjetio je snažnu blizinu svojega Boga. Na putu kroz pustinju osjetio je njegovu prisutnost i zaštitu. Ali ne samo narod, nego je i pojedinac osjetio kako Gospodin putuje s njime i štiti ga. Tako je Jakovu koji je bježao pred svojim bratom Ezavom rečeno: "Ja sam s tobom, čuvat ći te kamo god pođeš" (Post 28,15). O iskustvu Božjega blagoslova govore i psalmi: "Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvome. Jer anđelima svojim zapovjedih da te čuvaju na svim putovima tvojim" (Ps 91,10s). I ugroženi pobožnik moli: "Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem" (Ps 16,1).
Opaža se kako starozavjetnom Izraelu nije bilo stalo da znade tko je zapravo Jahve u sebi. Tim se više pita što je Jahve za Izraela. Kad je Mojsije pitao Boga kakvo mu je ime, dobio je odgovor: "Ja sam koji jesam" (Izl 3,14). Ja sam onaj koji sam tu, s tobom. Ali kako je Bog tu? Na mnogim se mjestima govori o Bogu koji je vrlo sličan čovjeku. Govori se antropomorfno. Ovaj način govora hoće reći: Bog je osoba, Bog je Ti. Tako i kao govori o "Božjem licu". Ovaj izraz vodi nas natrag o predstavljanju Boga u kultnom štovanju. Zabrana slika došla je tek u 8. stoljeću prije Krista kao zabrana štovanja poganskih bogova. Ako Bog čini da njegovo lice sjaji, onda to znači: On ti je prijateljski. To ohrabruje čovjeka da stupi pred Božje oči. On znade da dolazi od Boga, njemu zahvaljuje svoj život, dok je Bog beskrajno dobar i stoga njemu sklon.
Biblijski Bog ne živi daleko od svijeta u svojoj vlastitoj sreći. Strastveno je zainteresiran za čovjeka. Blagoslovnu želja: "Neka pogled svoj Gospodin svrati na te" netko je prerekao: "Neka ti svrati svoju ljubav, neka te gleda očima ljubavi, neka te nježno ljubi".
Zadnja želja postiže vrhunac. U hebrejskom doslovno glasi:"Neka ti udijeli šalom". Kao da kaže: "Neka uspije tvoj život!" Jer šalom ne znači samo mir, nego i blagostanje i sreću.

Riječi ohrabrenja
Liturgija stavlja na početak nove godine starozavjetni blagoslov. Riječi se lijepo redaju, ali nisu magične riječi koje, jednom izgovorene, djeluju same po sebi. To su blagoslovne želje te  molimo da ih Bog usliši.
Nitko ne zna što mu nova godina donosi. Blagoslov nas ohrabruje da idemo u nesigurno. Smijemo se nadati da je naš život u Božjim rukama. Povjereni smo Bogu koji ide s nama. Gleda nas prijateljski i s ljubavlju. Tako idemo u novu godinu u radosnoj nadi.

 

                                                       *****


Sveta Bogorodica: Majka i Dijete

1. siječnja u pospanu zoru, nad zabavljeno i umorno čovječanstvo, evo svijetle slike, znak novog rođenja povijesti svijeta: Majka i Dijete. Ništa kao materinstvo i i pogled djeteta ne može izraziti čuđenje novog stvorenja, života koji se rađa. Materinstvo i djetinjstvo vraćaju nas na izvor gdje je sve tajnovito i čisto; gdje čudo sve iznenađuje, pa i štovatelje samo razuma.
Liturgija je Nove godine pod pogledom Marije Bogorodice. Promatra ženu iz Nazareta koja u krilu nosi Sina Očeva. Ne "vrata nebeska", kako joj pjevamo nego "vrata zemaljska": Marijino krilo nosi Riječ u njezinom otajstvenom ulasku u svijet. Ima li jače nade za čovječanstvo? Najodvažniji Božji dar prolazi kroz Marijino krilo. I Dijete je u središtu. Oko njega zbor poniznih koji se klanjaju, začuđeni i radosni.
Dijete u majčinu srcu otajstvo je koje treba čuvati: "Marija je čuvala sve ove događaje u svom srcu". Marijino razmišljanje podsjeća na Izraelovu "memoriju". Sam Bog potiče sjećanje povijesti kao izvora budućnosti: "Sjeti se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio " (Pnz 8,2).
Ali isto tako pozivlje na "slušanje" učenika koji prima riječ. Slušatelj riječi gradi kuću na stijeni. Marija, dakle, opaža, razmatra; ne shvaća, ali "čuva". Dijete u jaslama, dvanaestogodišnji dječak izgubljen u hramu, misterij je. Ima više tame nego svjetla. Treba čekati. Memorija je plodna budućnošću. "Majka Božja", Theotokos, nastavlja svoj put kao hodočasnica u vjeri započetoj u Nazaretu.
Ali Dijete je i u srcima siromašnih kao tajna njihove radosti. Jaslice su prijestolje poniznih. Nema tu bogatih. Moćnici ne poznaju špilju, jasle, ni djeteta. Dijete je izvor divljenja samo za zadnje. Za Luku radost je uvijek plod novih vremena, mesijanske ere, susreta. Ili je blagdansko raspoloženje za povratak grješnika (Lk 15). "Susret" i "povratak" uvijek nalaze Boga na strani onoga koji čeka,.traži i zove, na strani onoga koji daje.
Divljenje poniznih kod špilje je reakcija čovjeka nasuprot nepredvidivih Božjih pokreta. Čuđenje rađa hvalom, širenjem vijesti, radošću kao odrazom Božjega dara.
Dijete, na kraju, u srcu je naroda. "Kad se navršilo osam dana, da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus." Obred i ime podsjećaju na prošlost i budućnost Djeteta. Obrezanje bilo je znak, urezan u meso svakog muškog, da postane član naroda, ali iznad svega da se sjeća saveza koji je Bog sklopio s Izraelom. I za vrijeme obreda, s prvim prolijevanjem krvi, bilo je nadjenuto ime. Uostalom tako ga je unaprijed prozvao anđeo, dano mu je ime odozgo. Matej tumači ime: "jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1,21). Sudbina je Djeteta dakle povezana s narodom: iz Davidove je loze, u njemu Riječ dobiva lice; ali prije svega u njemu se piše sudbina svijeta. Znao to ili ne svaki će se čovjek po Djetetu  moći nadati spasenju, oslobođenju od svakoga zla.
Nevolje viču sa svih strana. Svaki "Dan mira" ne može a da u središte ne stavi dijete. Dajmo djeci mir. Djeca traže mir nemoćnim nevinim rukama, srcem žednim ljubavi. S Djetetova lica u Betlehemu sjaji mir i osvjetljava lice Majke, poniznih i siromašnih miljenika Božjih, Naviješta mir novih vremena. Čestitka mira na početku nove godine dolazi od Djeteta: da odrasli budu graditelji mira, snošljivosti, poštivanja života i ljubavi.

 

Putovi mira

Ako vjeruješ da je smiješak
jači od oružja,
ako vjeruješ u snagu pružene ruke,
ako vjeruješ da je ono što okuplja ljude
važnije od onoga što ih dijeli,
ako vjeruješ da je biti različit
bogatstvo a ne opasnost,

Ako znadeš drugoga gledati s trunkom ljubavi,
ako znaš više voljeti nadu nego sumnju,
ako smatraš da je na tebi
učiniti prvi korak a ne netko drugi,
ako djetetov pogled još može razoružati tvoje srce,

Ako se možeš radovati
zbog sreće svoga bližnjega,
ako te nesreća drugih ogorčava
kao i ona koju ti podnosiš,
ako je za tebe stranac
brat koji ti je došao,
ako znadeš nešto od tvog vremena
iz ljubavi velikodušno darovati,

Ako znadeš prihvatiti
da ti drugi učini uslugu,
ako dijeliš svoj kruh
i ako tome umiješ nadodati
komad svojega srca,
ako vjeruješ da praštanje
ide dalje od osvete,
ako možeš pjevati zbog sreće drugih
i plesati u njihovu veselju,

Ako možeš slušati nesretnika
s kojim gubiš svoje vrijeme
i njemu podariti svoj smiješak,
ako znaš prihvatiti kritiku
i iskoristiti je a da ne uzvratiš i braniš se,
ako znaš primiti
i prihvatiti mišljenje drukčije od tvojega,

Ako odbiješ udarati svoj grijeh
na prsa drugih,
ako je za tebe drugi najprije brat,
ako ljutnja za tebe slabost
a ne znak sile,
ako više voliš biti povrijeđen
nego da drugome naneseš krivo.,

Ako ne misliš da poslije tebe može doći potop,
ako staneš na stranu siromašnog i potlačenog,
a da se ne praviš junakom,
ako vjeruješ da je ljubav
jedina snaga pomirenja,
ako vjeruješ da je mir moguć:

tada, doći će mir.
                                   Pierre Guilbert

Molitva na početku nove godine

Gospodine, naš Oče! Ti znaš tko smo: ljudi s dobrom savjesti i ljudi s lošom savjesti – zadovoljni i nezadovoljni , sigurni i nesigurni ljudi – kršćani iz uvjerenja i kršćani iz običaja – vjernici i nevjernici.
I ti znaš otkuda dolazimo: iz rodbinskog, prijateljskog i poznaničkog okruženja ili iz velike osamljenosti – iz mirnoga blagostanja ili iz svakovrsnih neprilika i tjeskoba – iz sređenih ili napetih ili razorenih obiteljskih odnosa – iz užeg kruga ili s ruba kršćanske zajednice.
Sad pak svi stojimo pred tobom: u svakoj nejednakosti u tome jednaki: da smo svi pred tobom i međusobno u krivom - da svi moramo jednom umrijeti – da bismo svi mi bez tvoje milosti bili izgubljeni – ali i u tome da je svima nama tvoja milost obećana i naklonjena u tvojemu ljubljenom Sinu, našem Gospodinu Isusu Kristu.
Daj da te na početku nove godine hvalimo i tebi zahvaljujemo, što od tebe dolazimo i tebi u susret smijemo ići.
Neka nam nama svijetli betlehemska zvijezda i osvjetljava nam put.
Pomozi nam, da sve naše dane imamo pred očima tvoju budućnost i u srcima zadržimo. Amen.
                                                                                                     Karl Barth

Jesam li kršćanin...?

Život juri dalje. Ne, tjera me kroz godine. Kao omamljena tjera me naprijed. I neopazice sam ostario i gledam unatrag i pitam: Je li to bio život? Posao; maleni kotačić u velikom stroju; broj među mnogima. A što ostaje? Smisao za cjelinu? Ne znam. Ponor zjapi, ništa.

Ne, postoji nešto što ne spašava iznad toga ništavila! Krist. Opet se pitam: Jesam li kršćanin? Nevjeran, ipak se oklijevajući usuđujem reći: da. Usprkos svoj činjeničnoj bezbožnosti. Uza svu navezanost na uzrujanost života. Uza sav nedostatak pobožnih titraja i osjećaja. Uza potpunu svjetovnost. Što me ohrabruje da kažem ovaj da? Biblijska riječ koja me utješno prati kroz sve ove godine: „Blaženi siromasi duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko." Ove se riječi držim. I vjerujem, da je Crkva ne može dosta glasno i snažno naviještati. Jer koliki siromašni duhom žive u zajednicama! Koliki su duhovno siromašni osuđeni čitavim stilom življenja, u kojemu se nalaze, da vjerski usahnu! Njima treba reći da ih Krist nije odbacio, nego da im se smiluje. Zove umorne i opterećene. Da on to čini, ne shvaćam. To je njegova ljubav, koju ne mogu istražiti. Niti uviđam niti u sebi doživljavam kako on meni pomaže. Niti osjećam da me on na bilo koji način bûdi. Ne gledam na djelovanje koje možda u meni izaziva njegov duh. Mogu samo vjerovati, da se zauzima za mene – sasvim nejasno i nedokazano i neiskustveno vjerovati. Stvarno sam slijep i gluh pred njim. Ne mogu o tome izvijestiti da se u meni dogodilo „preporođenje" ili neko duhovno oživljenje. Ja sam i ostajem čovjek pričvršćen za zemlju. Ali pak: Krist! On je velika, nevjerojatna, daleka, bliza činjenica.

K: Hutten

Sveta Obitelj

Obiteljski album

Prolistajmo ga, evo slika. Prva je iz pučke pobožnosti: ujedinjena , jednostavna obitelj, bez problema. Svi se vole, jer su svi „sveti“, to jest bez mana. Primjer koji treba slijediti, ako se hoće. Dolaze zatim evanđeoske slike i krajolik se mijenja. Sve postaje problematično. Josip je odlučio „potajno“ napustiti Mariju. Marija se boji kad je Bog posjećuje i „anđeo“ je mora smirivati. Nema mjesta u svratištu, nema mjesta u ovom svijetu da primi Isusa. Šimun govori o maču  koji će podijeliti srca i objaviti tajne misli. Isus se, u hramu u Jeruzalemu, udaljio od svojih roditelja, u svakom smislu riječi: i fizički i duhovno. Zaboravio sam jednu sliku: našu iz evanđelja: progon i obrnuti izlazak: vraćaju se u zemlju starog ropstva. Prvi Josip, onaj iz Knjige postanka (37), već je prošao ovaj put, poslije njega došli su svi sinovi Izraelovi. Smijemo li reći da je Isus došavši u ovaj svijet morao preuzeti ropstvo da bi nas vodio u slobodu?

Zavisnost i sloboda
Vratimo se albumu. Sve su nam ove slike poznate. Svaki član ove obitelji ide svojim putem. Josip, glavar obitelj patrijarhalnog stila, prima neposredno od Boga upute potrebne da razjasne njegove odluke. Marija prima Riječ u samoći: njezin „da“ treba razjašnjenja. Isus nije „njihov“, pripada poslanju koje ga nadilazi, „svjetlo za rasvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraelskoga“. Hoće li se nasljedovati „sveta obitelj“, više odgovara poštivati njezin put i misterij, poštivanje koje je veći oblik ljubavi. Inače obitelj postaje Egipat, mjesto ropstva. Nije li u tome jedan od odlučujućih razloga aktualne krize obitelji. Pažljivo i ljubazno poštovanje, daleko od odsutnosti i ravnodušnosti, ali suprotno od svakog presizanja i zabrana, trebao bi od obitelji učiniti mjesto slobode i naukovanja. Prvotna međuovisnost mogla bi postati međuovisnost ljubavi i svi naši ljudski odnosi mogli bi se urediti prema ovom modelu.

Vrijeme i kriza
Evanđelje nam dakle predstavlja obitelj koja nije bez problema. Problem bračnih drugova (kod Mateja 1,18-25), problem majčinstvo-očinstvo u Šimunovu proročanstvu (Lk 2,29-35) i Isusov „bijeg“ u Egipat (Lk 2,41-50). Ovim problemima, koje možemo nazvati internih problemima obitelji, dodaju se vanjski problemi koji dolaze iz okoline: Herodovo progonstvo. Trebalo je svaki put preuzeti odgovornost i odlučiti se, da se stvari razbistre. Zapaža se na kraju ovih zgoda, koje su uzbuđene, povratak mira. Ista je shema za Navještenje. Takve su staze Isusova odrastanja, spomenute dva puta kod Luke. Kakva je pouka?  Da naše obitelji ne padaju u očaj,  i još s jačeg razloga, da se ne optužuju, jer trebaju proći krize. Ove krize mogu biti preobražene u krize rasta. Rasta Krista, rasta ljubavi.

 

Božić
Rođenje našega Gospodina Isusa Krista

 

16321-the-crowning-of-st-catherine-pieter-pauwel-rubens Što očekujemo od Božića? Je li to ono što nam Crkva daje?
Svaki kršćanin treba odgovoriti na ovo pitanje.
Gledajući ono što se događa u našem svijetu moramo se uznemiriti. Ne odalečujemo li se od istinskog misterija? Što nas sve odvlači od njega?
Za mnoge to je samo kratka stanka u životu; čaroban trenutak da izađemo iz osrednjosti svakidašnjice: blagdan obiteljske topline - ako obitelj još stvarno postoji - s očekivanjem darova i susreta? Mnogi podignu bor, pravi ili umjetni, postave jaslice, s djetetom Isusom. Uzbudljiv spomen jedne lijepe povijesti. Božić kao san, ništa drugo!
Divljenje i čuđenje, čak i kod kršćana, sve više nestaje. Djed Božičnjak samo je izmišljeni lik koji dijeli darove na radost djece. Ili više ni ne dijeli darove. Kažu da je tako u Americi: daje bezvrijedne bonove koji se negdje daleko mogu ostvariti. Treba potrošiti duplo, da se dobije ono malo, i - bez radosti.
Nasuprot tome, približavanje Božića neke ispunja nostalgijom, čak i žalošću i strahom. Uzbudit će ih sjećanje na sretne trenutke, na sreću koja je prošla. Sami, ili osamljeni, osjećaju krutu realnost, bez iluzija.
Što je dakle postao blagdan koji slavi slavu jednog Siromaha ovoga svijeta? Možemo li još naći smisao ovog spomena?
Da bismo razumjeli Božić, moramo znati da su tekstovi koje čitamo pisani poslije Uskrsa. To znači nakon napornog otkrića koje su apostoli doživjeli da punina života pretpostavlja prijelaz kroz smrt i odreknuće od svih iluzija.
Izvješća o Isusovu rođenju pozivlju nas da prihvatimo takvo gledanje, ovu novu perspektivu.
Da, Božić odgovara na naše duboko očekivanje, kako tumači Matej Židovima svojega vremena. Ali ih ne ispunja, kako bismo spontano mogli misliti i očekivati. Kraljevstvo koje započinje Isusovim rođenjem već je kušnja za našu vjeru.
Rođenje je jasno očitovanje milosrdne Božje ljubavi, želi reći evanđelist Luka. Ali to je očitovanje pristupačno samo siromasima, onima koji nisu zatrpani ni svojim dobrima  niti njima samima.
"Dođe k svojima, a njegovi ga ne primiše", tumači sveti Ivan. Ali svima onima koji ga primiše, onima koji vjeruju u njega, podade moć da postanu djeca Božja.
Božić! Zar ovaj čudesni događaj ostavlja samo gorko razočaranje? Ne. To je samo uvod u kušnju i spoznajemo u čemu se sastoji i što znači za nas. Hoćemo li znati čuti i prihvatiti poziv da ostavimo svoje snove i priviknemo se na Božji način gledanja? Ako da, samo ako da, blagdan će za nas postati izvor prave radosti i istinske nade. Navješćuje nam da već sada posjedujemo pravi život; jer "je Bog s nama".
Svjetla, svečani stol, obiteljsko zajedništvo, darovi zadobit će pravi smisao. Osjećajno će odražavati Božju ljubav koja se razlila u našim srcima.

 

                                                           *****

 Bijaše car...
Bijaše dijete...
Car je provodio svoje vrijeme brojeći i opet brojeći ljude, životinje, stvari.
Dijete imalo je vremena da se smije pastirima, ovcama, anđelima.
Car koji posjedovao sve, stavljao je ljude u bojne redove: "Ja hoću da vidim samo jednu glavu. Brojite vi." I izdavao je zapovijedi. I ljudi su putovali u svoja rodna mjesta kao što se ide u vojarne i u brigade.
Dijete nije imalo ništa. Nije imalo ništa zajedničko s carevom  zemljom: ni mjesto u zajedničkoj kući. Ali ljudi dobre volje oko njega zbijali su se u redove mira.
Car je htio brojati dijete. Ali dijete se ne da brojati, niti da se o njemu izmišljaju priče!
Njegovo je mjesto bilo  sa životinjama i njegova kuća jasle. Dijete  se, smješkajući se,  darivalo za hranu svim gladnima mira, svim očima blistajućim od ljubavi, svim gladnima radosti.
Car nije nikad bio gladan. Zasićen vlašću, natrpanog želuca svim podložnim narodima, svim osvojenim krajevima, spavao je na ciframa.
Dijete je otvorilo oči na sasvim novi svijet gdje su siromasi postali bogati životom, gdje su zatvorenici, zatočenici našli slobodu, gdje su slijepi progledali i gluhi opet čuli.
I car je iščeznuo u vječnome mraku.
I zvijezda se digla da vodi tražitelje istine prema zori bez kraja.

Ne bijaše više cara.
Bijaše dijete
za sve ljude
za sva vremena.
To je Božić
Jean Philippe Chartier/Amos 37/84

 

Dogodilo se ..

Božićno evanđelje počinje naznakom godine: Kada je August bio car, kada je Kvirinije bio upravitelj, kad se vršio veliki popis poreznika - tada se dogodilo. Za Luku je ovo datiranje vrlo važno. Usred ove velike povijesti, koja je povezana s vlašću, politikom i poreznim popisima, događa se nešto naizgled privatno: da je tamo neki čovjek po imenu Josip sa svojom ženom Marijom na putu, da žena čeka dijete, da za njih troje nema mjesta u svratištu, a da pritom ipak sve ispadne dobro. Ovo tobože privatno bilo je najprije za siromašne, za pastire, a ne za moćnike, za gospodu na poreznim popisima i za iskorištavanje. Ali se ipak ovo tiče i moćnika, svih ljudi, cijelog svijeta: Danas vam se rodio Spasitelj Krist (Mesija), Gospodin.
To je važno i za nas , koji ove godine slavimo Božić. Jer se ne radi samo o privatnoj stvari uutar naših četiriju zidova. Ne radi se niti o bijegu iz ovoga svijeta, o lijepoj iluziji, o pobožnom osjećaju, nego o utjelovljenju našega Boga usred našega vremena i povijesti, da je naš Bog postao čovjekom. I radi se o tome, kako ovu radosnu vijest jasno navijestiti siromašnima naših dana, u ovo dobara krize i nesigurnosti.
Kako bi mogla početi ova vijest u naše dane? U ove dane kad ljudi žive u siromaštvu, kada dobivaju otkaze, kada nema novaca za božićnicu, kada je nesigurna budućnost. kada se moćnici ovoga svijeta sastaju da raspravljaju a da ništa ne odluče za spas ovog planeta Zemlje i ljudi na njemu...I u ovo vrijeme usuđujemo se slaviti Božić, rođenja Krista Spasitelja.
Kako na ovu poruku odgovara svaki pojedinac osobno? Ne slavimo Božić svake godine jednako. Što se sve dogodilo meni osobno, u mojoj obitelji? Je li obitelj još čitava, ili je otišao glavni hranitelj, nestalo majčinske topline, ili se obitelj podijelila na dvoje? I mnogo toga žalosnog, ali i radosnog. kada su nastale nove bračne zajednice, kada se rodilo dijete, kada ... Slavimo Božić u osobnoj situaciji i općem okruženju našega naroda i ovoga svijeta. Ne može se Isusovo rođenje slaviti izvan ovog konteksta, kao ni njegovo prvo rođenje u Betlehemu. Isus dolazi i u ovo naše vrijeme, stalo mu je do svakoga čovjeka. On je došao "radi nas ljudi i našega spasenja".
Anđeli su u onu božićnu noć navijestili: Slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim".
Slava na visinama Bogu! - Bog je Gospodin! "Ti si jedini Gospodin", pjevamo o misnoj Slavi. Mnogo je puta Božje gospodstvo služilo da se ljudi drže u podanosti. Ne samo svjetovne, državne vlasti, nego i crkvene. crkveni su se velikodostojnici smatrali Božjim namjesnicima. Često su se ponašali kao gospodari. Njihovo je gospodstvo bilo još jače jer su se pozivali na Boga.
Tako neće biti kod vas, rekao je Isus. "Ti si jedini Gospodin!" Upravo to uzdiže i oslobađa čovjeka. "Samo tko hoda uspravno, može se i pokleknuti." I: "Samo tko se poklekne, može hodati uspravno." Kleknuti jedino pred tim Gospodinom u visini, a ne pred mnogima na ovoj zemlji, koji igraju ulogu bogova. Iskazati hvalu ovom jedinom Gospodinu znači postati slobodan pred svim krivim bogovima, hodali oni u vjerskom ruhu mnogih fundamentalista gotovo svih religija ili pak u svjetovnom obliku, kada privreda ili novac ili karijera ili partija ili rasa imaju posljednju riječ, najvišu vrijednost, čemu se mora sve žrtvovati, pa i ljudi, koji im stoje na putu ili ne idu s njima.
A na zemlji mir ljudima! - Tako čašćenje Boga oslobađa za mir među ljudima. Božja slava i dostojanstvo svakog pojedinog čovjeka, ponajprije siromaha i nemoćnika, idu zajedno. Slava Bogu na visini, da bude mir među ljudima na zemlji. Radi toga je Isus postao čovjek. Zato se naviješta velika radost najprije siromašnima, onda čitavom narodu.
Tako je ova poruka upravljena i meni, u moju osobnu situaciju, u sve što me raduje ili muči, u moje grijehe, moje granice i moje tajne, ali i u moju ljubav, moju nadu, moju sreću. Tako Božić  postaje i moj osobni blagdan.
Naš svijet, svi mi, trebamo Božić, ali ne za dva ili tri sata, ili tri dana, nego kao temelj njegova i našega života.

*****

 

Čudo utjelovljenja

Isusovo rođenje je pravo čudo, na kojemu se zasniva kršćanstvo. Bog postaje jedan od nas. S nama bespridržajno dijeli ljudsku životnu sudbinu. Neizmjerna udaljenost između Boga i čovjeka je premošćena nedokučivim čudom, da nam Bog dolazi u susret u ljudskom stvorenju i boravi među nama. Ne samo da boravi među nama, već utjelovljenjem djeluje preobrazujuća snaga i dinamika koja nadilazi zakone ovoga svijeta. Mi postajemo djeca Božja koji će biti preobraženi u Božje savršenstvo i primiti puninu života. To se događa dvostrukim pokretom: Bog dolazi k nama, a mi preobraženi idemo k Bogu zaslugom i djelovanjem Isusove smrti i uskrsnuća. U Isusovu se zemaljskom životu već neprestano doživljava ljudska Božja blizina, te našu egzistenciju, podložnu grijehu i nevolji, otvara za više ciljeve. Isus se rađa kao Emanuel, "s nama Bog"; on će "spasiti svoj narod od grijeha njegovih" (Mt 1,21-23). U Betlehemu rođeni "Spasitelj" tumači svoje javno djelovanje kao poslanje sluge Božjega, koji je došao da siromasima navijesti evanđelje (usp. Lk 4,18s; Dj 10,38). Čitavo Ivanovo evanđelje konkretizira i razvija što je rečeno u proslovu: "I Riječ tijelom postade i nastani se među nama... Svima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja" (1,14.12). Tako nam se naviješta radosna vijest: U Isusu je Bog s nama kao konkretan čovjek, u tijelu. Iz njegove zemaljske nazočnosti izlazi sila koja preobražava, te vodi k jedinstvu Boga i čovjeka. Rana kršćanska teologija pokušala je ovu  vjeru opisati rečenicom: Bog je postao čovjekom, da bi čovjek bio pobožanstvenjen. U Isusovu se djelovanju to izražava na razne načine, na primjer pomirenjem i praštanjem. I na moralnom polju Isus vodi k novom životu s Bogom i braćom. I u snažnim čudesnim znakovima iskazuje se Božja briga za čovjeka. Isus sudjeluje na čovjekovu izmučenu životu. Žao mu je naroda. Vidi čovjeka i otkriva njegovu nevolju, te mu se smiluje. Po njemu se očituje spasiteljska Božja ljubav. Kao što se rođenjem nije ustručavao primiti na sebe ljudsku narav, tako se i životu ne boji dodira s nečistima i grješnima. Tako milimo u časoslovu: Ti nisi dalek ni jednomu od nas ljudi. Ti se radi nas kao čovjek podvrgao slabosti. Nisi se sustezao braćom nas nazvati. Oslobodi nas od grijeha svijeta. U Duhu svojom riječju obnovi naša srca. Oslobodi nas raspadljivosti tijela. Daj da svi koji tebe prime postanu sinovima Božjim. Tako se već u adventu doživljava Isusova sila koja preobražava ljude i svijet. Došao je da sve čini novim. Tako uzimajući na sebe ograničenu čovječju egzistenciju probija njezine granice i otvara za novi, vječni život, za budućnost koja nadilazi ovaj svijet.
Kako se ova novost može konkretno mjeriti, gdje se očituje? Ponajprije sam je Isus ostvarenje ove nove mogućnosti u svijetu i za svijet. U njegovu životu svijetli ova budućnost, koja ostaje znak nade i tada kada je mi ne možemo ostvarivati. Kad u našem sjećanju na Isusa ne bi više bilo nade da je moguć čudesni preobražaj svijeta, naš bi život bio bijedan.
Dakako nije time rečeno da po Isusovu primjeru ne možemo odgovoriti na njegov poziv i živjeti u nasljedovanju njega. Trebamo prihvaćati njegov nauk i po njemu živjeti. Istina njegova tadašnjeg života mora se očitovati u vjerodostojnosti našeg kršćanskog života. Takvo nam se svjedočenje pak događa samo djelomično. Doduše ima divnih događaja i u javnom svjedočenju i u privatnom, skrivenom životu koji su mogući po milosti utjelovljenog Sina Božjega. Tako se već naziru znakovi novoga stvorenja. Isus dakako uvijek je temelj na kojem gradimo i kriterij svega vjerskog života i nade koja je u nama.
I božićni događaj nas potiče na razmišljanje i preispitivanje našega života i naših postupaka. Vanjsko osvjetljenje i sjaj neka bude odraz nutarnje Božje blizine po Isusu Kristu, našem bratu i Spasitelju. 
                                                                    *****

 

Božić II.

 

Pelene i pokrov
Novorođenče u jaslama. Osuđenik umirući na križu, to su dva najjača znaka naše vjere. Prvi otvara povijest, drugi je zaključuje. Po ovim dvjema znakovima trebamo odgonetnuti ljubav koja postavlja naše temelje, koja nas prati, koja nas poziva. Evanđelje će uvijek govoriti ljudima, jer se izjašnjava o pitanjima života i smrti; u tome je sva suština. Od pelena do pokrova, uvijek se radi o krajnjoj golotinji, krajnjem siromaštvu Boga koji se očituje. Bog se stavlja u stanje potrebe, potrebe za njegom, potrebe za ljubavlju, da pobudi u nama čine pomaganja, blizine, ljubavi koja ne može  dospjeti do njega osim preko braće. Bogu su potrebne naše ruke ga ih odijevaju, nose, zamataju u povoje, nose u grob, dodiruju rane u času vječnog uskrsnuća ljubavi koja je jača od smrti.

Slika Boga nevidljivoga
Svako nam rođenje govori o Bogu jer nas vraća na sasvim prvi početak, na izvorno pojavljivanje. Učiniti da se izdigne ni iz čega, učiniti da se digne iz smrti, to je isti čin. Ali Isus ne ustaje neposredno iz ništavila: dolazi u plemenu Davidovu i, i još više, iz velikog niza predaka. Bog koji dolazi u čovječanstvo dolazi u svoje/doma, jer ništa ne postoji što nije izašlo iz njega. Kad se Isus rađa, rađa se čovječanstvo, posljednje čovječanstvo, ono koje je tako čovječno da se pridružuje Bogu. Jer kretanje ide u dva smjera: jer Bog postaje čovjek, čovjek postaje Bog. Iznenađuje li nas? „Čudesno"? Ne toliko, jer u Bogu postoji čovječanstvo/čovječnost i božansko u čovjeku. Inače, kako bismo bili mogli biti stvoreni na njegovu sliku? Biti čovjek, na neki način znači biti sličan božanskoj naravi.U Isusu, „slici nevidljivoga Boga" (Kol 1,15), sličnost ide do jednakosti.

Uvertira
Božić se često smatra blagdanom djece. Dobro, ako se nadilazi djetinjasto da bismo otkrili da je dijete među nama slika neočekivanog i početak budućnosti koja nas nadilazi. Neočekivano , jer ono što jest, njegov način postojanja i ilustracije čovječanstva, vraća se u noć vremena (usp. Isusovo rodoslovlje po Luki, 3,23-38) i nitko, ni otac, ni majka, ne može kontrolirati svoje podrijetlo. Početak budućnosti koja smjera daleko, sve do svršetka vremena. Svakim se rođenjem svijet opet stvara. Za ovo dijete, koje će imati jedinstvenu viziju, nenadomjestivu. Novi svijet za svakog novog čovjeka. Time se Bog očituje kao beskrajno otvaranje. Dakako to vrijedi za svakoga od nas jer mi nismo „dovršeni", u svakom smislu riječi. Ovo sasvim novo dijete, dijete Isus koje hoće živjeti u nama i po nama, bez prestanka otvara novu povijest prema novom svijetu u kojem je svatko od nas obnovljen. „Dok svi ne prispijemo [...] do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove" (Ef 4,13).

                                                                

giotto-nativita

 

Uključivši misu bdjenja božićna liturgija ima 12 čitanja, četiri teksta iz evanđelja. Misa bdjenja donosi početak evanđelja po Mateju: genealogiju (rodoslovlje) i navještenje Josipu (Mt 1). Zatim, na ponoćki slušamo izvješće od okolnostima Isusova rođenja s radosnom pjesmom anđela (Lk 2,1-14). U zoru, dolaze pastiri pohoditi Novorođenče i njegovu obitelj (Lk 2,15-20). U podnevnoj misi događaj Kristova rođenja odjekuje u dolasku Božje Riječi (Iv 1,1-18).

Knjiga postanka (geneze) Isusa Krista (Mt 1,1). Kontinuitet, prekid, novost
Prema prvim riječima genealogije kod Mateja, u Isusovu rođenju, radi se o postanku (genezi). U ovoj riječi odjednom čujemo novost. U slici stvaranja, dolazak Isusa je nešto sasvim novo. To je početak. I to se nalazi na kraju genealogije, jer je rečeno: „Jakovu se rodi Josip, muž Marijin, od koje se rodio Isus koji se zove Krist" (Mt 1,16). Izraz je zanimljiv, jer rodoslovlje kaže da je taj rodio toga, u Isusovu rođenju baš tu je prekid. Isus se rađa u Abrahamovoj vjeri, rađa se u Mesijinoj lozi, usred čovječanstva koje nije u svemu slavno, mnogo toga nedostaje; dolazi u narod koji očekuje da bude spašen. Rodoslovlje govori o svemu tome. Prekid pak preuzima misterij ovoga rođenja. I govori o nečuvenoj novosti ovoga djeteta koje je rođeno pošavši ni od čega, jer nema muža koji bi ga začeo. Bit će Josipov sin adopcijom; čovjek našega čovječanstva, u složenosti kaotične egzistencije svijeta, ali plod snage onoga koji je kadar učiniti novo. Josip će u Isusu prepoznati dijete obećanja koje je Bog zadao svojemu narodu. I priznaje ovu Božju snagu kakva se očitovala u ovom djetetu. U Božiću spoznaje da Bog može učiniti nešto novo, a mi možemo primiti novost prihvaćajući Josipovu vjeru. U Isusu Kristu jest novost. Josip nije otac kao onaj koji ga je oplodio/začeo, nego kao onaj koji ga je primio.
Ovo dijete o kojemu rodoslovlje govori a da muškarac nije njegov Otac kaže nam da Bog čini sve stvari nove. U Isusu se ostvaruje novost kojoj nema jednake; ova novost budi radost vjernika. Neshvatljivo za naše shvaćanje čovjekove egzistencije, ovo dijete koje je rođeno od djevice upad je novoga stvaranja. Ali da bismo mogli ući u ovu božićnu radost, nužno je da se ne zatvorimo u staro i već poznato. Treba da ostanemo otvoreni za čovjeka, za ono što je različito, za ono što je novo i za ono što ne shvaćamo. Neshvaćanje je šansa koja nam omogućuje divljenje. Božić je blagdan neshvaćanja. Neizmjerni je mogao postati malen; misterij nas nadilazi, ali tako izlazimo iz sigurnosti i iz onoga što je staro. I ako iz toga ne izađemo, postajemo manje humani. Primajući novost Božića, dopuštamo da u našoj sredini raste istinska humanost.

Nije bilo mjesta (Lk 2,7). Nezgodno rođenje
Kardinal Danneels je pisao da „nijedna noć nije sjajnija od Božićne noći", otvorena za slavlje u crkvama i domovima, u restoranima i na tolikim drugim mjestima. Ipak je nadodao da društvenost nije tako iznimna, iako u isto vrijeme puno ljudi trpi od dubokog osjeća samoće.
Tekst polnoćke sa svoje strane kaže da nije bilo mjesta u svratištu za onu koja je trebala roditi. U nama se događa ova napetost između zahtjeva da primimo one koji su najsiromašniji i nemogućnosti da to učinimo. Šire rečeno, Božić ne prestaje podsjećati nas da su želje za primanje neosporive, ali mogućnosti da to učinimo su manje. U životu i radu naših zajednica nije baš lako naći mjesta za novonadošle. Bez sumnje svugdje u ljudskim zajednicama postoje poteškoće u integriranju. U najboljim slučajevima treba za to vremena. U najgorima pojavljuje se nasilje. Radost zbog dolaska nekog novog brzo je pometena strahom da nas istisne.
Ali se ipak mogu odstraniti smetnje zajedničkom dobru. Za Isusa može biti poteškoća što je ovo rođenje izvanredno i, na neki način, neka smetnja. Moglo bi se reći da je ovo rođenje lijepo kao život koji nastaje, osobito u ovim pomalo složenim uvjetima, ali u isto vrijeme evanđelje govori o izvanrednom događaju koji uključuje mnoge. Kako da baš sada car August naređuje popis stanovništva na svoj zemlji! Ne govori li ovaj sveopći popis da je Isusovo rođenje važno za cijeli svijet? U Rimskom carstvu ovaj čovjek, car, već slovi kao spasitelj, zbog svojeg političkog utjecaja, jer je donio mir u čitavom carstvu. Nasuprot tome evanđelist Luka, stavlja Isusa. Anđeli ga naviještaju: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj." Anđeli se pridružuju ovim događajima i povećavaju svečanost. Dakako teško je dati mjesto za rađanje jednog djeteta. To je smetnja u dvostrukom smislu: neobično da se dijete rađa u takvim okolnostima, i drugo, tko je zapravo ovo dijete. Već se ustaju protivnici, rađa se strah u moćnicima, Herod sprema svoj pohod, ubija nevinu dječicu. U jaslama ovo dijete ne zaprema puno prostora; Bog postaje malen.Ali u životu čovječanstva i svakog pojedinca zauzet će mnogo mjesta, ako želimo biti ozbiljni vjernici. Bit će prisutan u našim molitvama, u našim razmišljanjima o smislu života, u načinu našega ponašanja. Bog je zauzeo zadnje mjesto u našem svijetu. Jedino koje je našao: u jaslama, daleko od svjetskih zbivanja i već organiziranih zajednica. Uzeo je zadnje mjesto, a ipak će ono biti prvo.
Za Božić želimo dati mjesto Bogu da dođe sa svojim anđelima, ali trebamo otvoriti svoja vrata za napuštene i ponekad nezgodne, neočekivane i nepoznate. Svaki od nas ima svoju odgovornost. Trebamo biti otvoreni za novo.

Marija je čuvala sve ove događaje (Lk 2,19).
Dokučiti smisao događaja
Ima ljudi koji neugodno doživljavaju svu ovu strku uoči Božića: ukrasi, svjetla, potrošnja, darovi,... Za druge Božić je čudesni događaj koji se priprema tijelom došašća. Neki pak nisu kadri doživjeti ovu radost, u svojoj se patnji bune i protestiraju. Možemo ih shvatiti jer je naše držanje pred blagdanom utjelovljenja često neprilično. Upadamo u sladunjavo raspoloženje, pa se pitamo je li to pravi način slavlja otajstva Boga koji postaje čovjek. Između dvoga „Rođeno je božansko Dijete" i bogatog stola, možda se pitamo slavimo li misterij Božića na primjeren način. Na misi zornici slušamo kako je Marija „pohranjivala sve te događaje u svom srcu" (Lk 2,19). Moglo bi se reći da je „Marija o svemu tome razmišljala tražeći smisao". Činimo li i mi slično? Onda nas Božić može pokrenuti i možda zbuniti. Što bismo drugima rekli kad bi nas pitali? Može li divljenje pred ovom tajnom povući nas i one oko nas, kojima je teško vidjeti u tome smisao, iako i oni slave. Iako se negdje Božić hoće isključiti, ipak se o tome puno govori, piše, prikazuje, makar u krivom smjeru. Kršćani trebaju sačuvati pravi stav i pokazati ga u životu. Trebamo naći smisao događaja koji danas potresaju čovječanstvo. Mnogo puta sudimo na brzinu, nedovoljno informirani. Zbacujemo sa sebe odgovornost, optužujući druge.
Marija je ovo pohranjivala. I „Riječ je tijelom postala", kaže Ivanovo evanđelje, Božja se riječ utjelovila u čovjekov život. Kad kažemo riječ, najprije nešto izričemo, tumačimo. Pomaže nam da nešto razumijemo, da o tome raspravljamo i dokazujemo, i ponekad je izvrćemo, brbljamo i ništa ne kažemo. Nasuprot tome Riječ je postala tijelo. Izložila se životu, živi sa svim šansama i opasnostima. Vidimo sudbinu ovoga Djeteta, od rođenja do smrti. Ali Riječ ne govori odjednom, niti sve odjednom. Izložena je životnom iskustvu i rastu djeteta koje se razvija. Riječ je postala tijelo u liku Djeteta, u osobi Isusa Krista. I može nam reći više nego mi dohvaćamo, i dublje nego možemo proživjeti, iznad naše ljudske egzistencije. S jedne strane, kao ljudi, prikraćeni smo svojom ograničenošću. S druge strane. to je i dobro, jer postajemo svjesni da je stvarnost veća od nas, da je otajstvo neizmjerno, i da smo i mi uključeni u ovo otajstvo. U toj spoznaji možemo rasti. Vjera osvjetljava naš život, naš rad i djelatnost, svemu daje pravi smisao.

 

Riječ dođe na svijet. Riječ u neuspjeh
Biblija se otvara promatranjem Boga koji stvara svojom Riječi. Odnos je postavljen na početku: između Boga i čovječanstva, u srcu stvaranja, jest Riječ. I čovjek to produljuje, u Adamu, kojemu Bog daje zadatak imenovati druga stvorenja; tako počinje društveni život i susreti. Ali mnogi ljudi trpe što se ne osude ili ne mogu govoriti. Mnogi su utučeni što nisu mogli govoriti svojem suprugu/svojoj supruzi, svojoj djeci ili svojim roditeljima, ili, još, i svojem prijatelju, u času kad ih je razdirala nevolja i žalost. Koliki kažu da nisu mogli govoriti drugome, pa i samom Bogu. Poteškoće u komunikaciji i rastu sukoba!
Božja je Riječ došla „k svojima, ali je njezini nisu primili" (Iv 1,11). Riječ je često potres, ali da se prevlada ovo stanje treba sačuvati dostojanstvo i poniznost. Dijete koje Bog daruje svijetu je dostojanstvo i poniznost. Onda riječ u neuspjeh postaje riječ u nadu, i jednog dana postaje riječ nade. Ovo je dinamizam blagdana Božića. Dakako, ovdje nema božićnih ukrasa, i oni nestaju kad se svijeće i zvjezdice oko Isusa spreme u kutiju za sljedeći Božić. Riječ pak „prebiva među nama". Jaka i krhka. Velika i ponizna. Ova Riječ koja je bila „u početku", koja „bijaše Bog", i koja je „tijelom postala". To je Riječ Božja, i čovjek će je produljiti. Riječ će prebivati, makar sakrivena u milosrđu, u mukama, u šutnji i odsutnosti. Čak u smrti na križu. I ako spojimo evanđelje ponoćke i danje mise, novorođeni (prema Luki) u jaslama, kaže nam da je Božja Riječ došla kao dijete, kao onaj koji ne govori. Kakav paradoks onoga od „Riječi koja ne govori", govorio je Bernard iz Clairvauxa. Da, Riječ „će prebivati među nama", jer je Riječ postala tijelo, u našoj krhkosti i daje nam da možemo vidjeti i reći nevidljivo. Božić je blagdan kojim svi kršćani svijeta navještaju Evanđelje. Upad Krista u iskušavan i izgubljen narod taroga zavjeta; rođenje i naš zalutali svijet: ovaj dolazak u naše tijelo Riječi koja trpi neuspjeh zbunjujući je, ali to zvuči ispravno. I zbog toga mi vjerujemo, i time je u strpljivosti „uspostavljeno čovjekovo dostojanstvo".

Četvrta nedjelja došašća

 

Iz 7,10-14
Ps 24
Rim 1,1-7
Mt 1,18-24

Isus, prvine novoga svijeta, dolazi
Ima ljudi kojih život nakon nekog susreta ne može biti kao prije. Njihove riječi izriču stvari koje su prije bile neshvaćene. Ali iznad svega govori njihov život. Postaje im beznačajno ono što im je prije bilo važno. Postaje važno ono što je prije bilo nepoznato. Odatle nastaju novi planovi. Donose nešto novo u svijet i tako ga oplođuju.
Takav je bio Isus. Takav je uvijek za one koji vjeruju. Taj svijet koji s njime nastaje  radikalno nadvisuje sve ono što je čovjek mogao zamišljati i željeti. U njemu se objavljuje sam božanski svijet. Po njemu se ovaj svijet nama nudi kao nacrt za čovječanstvo..
Uistinu, ovaj je čovjek u pravom smislu riječi, Božji dar. Opravdana je nada da će jednog dana započeti novo društvo, jer je onaj koji će ga započeti osobno već među nama.

                                                                                     *****

Emanuelu, „Bogu -s-nama" bila je potrebna prava obitelj. Bračni par gdje će ljubav biti kralj i gdje će se dijete-Bog razvijati u miru. Marija i Josip, dvoje mladih koji se ljube. Ne sebičnom ljubavi, nego ljubavlju koja se otvara i koja raste pod Božjim okom, u dubini svakog bića. Josip je ljubio Mariju, on ju je poštivao.
Već ju je bio zaprosio. Još nisu zajedno boravili. Ali njihove zaruke, po židovskom zakonu, vrijedile su definitivno. Marija je također ljubila Josipa. Njezina budućnost kao žene već je bila zacrtana. Brak, za Židove, nije nikad bio zaprekom dubokog jedinstva s Bogom: za njih je potomstvo znak njegova saveza. Neplodnost je za njih bila kao prokletstvo.
I tu Bog intervenira i remeti ljudski nacrt. Lijepa ljubav između Marije i Josipa doživljava svoju dramu. Marija trudna po Duhu Svetom ne uspijeva uvjeriti Josipa. On, pošten, pravedan, uzdrman u svojem povjerenju u Mariju, dobro znade da mu nije otac. Plemenit, ali skršena srca, jer voli Mariju, planira prekinuti zaruke i dati joj otpusno pismo.
Kakvo razdiranje za Mariju zbog sumnje i nerazumijevanja! „Kriza braka", reklo bi se danas... Oboje čekaju Izraelovog Mesiju: evo ga blizu, predan u njihove ruke, ali jedan ga od njih ne priznaje. Vjeruje li se ženi koju ljubiš i koja kaže: „Trudna sam i nosim Izraelovog mesiju"? Josip joj po ljudsku nije mogao vjerovati. Samo je Bog mogao razriješiti situaciju i dovoljno je rasvijetliti.
I gle. Josipu se očituje tajna Mesije u krilu njegove zaručnice. On je radostan i zahvalan za prekomjernu Božju ljubav. Ubrzao je ženidbu i uzeo Mariju s sebi.
Kakvo se slaganje moralo uspostaviti između Josipa i Boga, sjedinjenih u istoj očinskoj ljubavi prema Mesiji-djetetu! Može se čak vjerovati da su se i tjelesni osjećaju ispunili u Josipu i Mariji zbog sustvoriteljske ljubavi s Bogom.
Ne posesivna ljubav, nego ljubav koja se klanja ovom mališanu kojega će roditi i odgojiti. Roditelji znaju da dijete ne čini samo jedan. Koliko više ljubavi i radosti pobuđuje u nama dijete-Isus, naš „S-nama-Bog", kojemu je tako bila nužna jedna obitelj.
Colette Quéguiner, Amos 25/83.

18700331

Nevjerojatna povijest
Evo dvoje zaručnika, iako nam tekst nije jasan i možemo više misliti da se radi o već oženjenima, iako još ne žive zajedno. Na svaki način, evo trudne žene. Za Josipa postoji više rješenja. Najprije službeni otpust, koji se ne mora izvršiti kod jednostavnih zaruka, na koji Josip misli, ali ga odbacuje jer „jer je nije htio osramotiti". Josip se odlučuje na tajni otpust. Problem je da će tako Marija biti „osramoćena". Hoće li ona moći sakriti svoju trudnoću i potajno roditi? I evo nje, sasvim same sa svojim djetetom o kojemu se ne zna otkud je došlo. Tekst tumači kako se Josip odlučio za ovo drugo rješenje jer je „pravedan". Bio bi dakle nepravedan kad bi je bio javno otpustio ili kad bi je bio „uzeo" k sebi. Nevjerojatnosti potiču nas na razmišljanje da evanđelist ne piše povijest, nego nas hoće poučiti da shvatimo jednu drugu stvarnost, stvarnost koja nadilazi društvene datosti i vodi nas na skrivena stranu onoga što ljudi žive.

Božansko, više ljudsko do ljudskog
Neki misle da je Josip odjednom shvatio da se između Boga i Marije odigrava misterij, i da se iz poniznosti htio povući, i to bi bila njegova „pravednost". Tekst dakako ne dopušta takvo tumačenje, više psihološko nego teološko. Opisuje nam čovjeka zbunjena tim nepredviđenim, bolnim događajem, koji traži neko ljudsko rješenje. Ljudsko u dvostrukom smislu riječi: ne upropastiti Mariju (osramotiti), riješiti slučaj prema ljudskim datostima, što je Mojsijev zakon, društveni kontekst, itd. Tada intervenira Božji glas koji čini da se od „ljudskog" rješenja prijeđe na „Božje" rješenje. da se rasprsne racionalna logika predvidivog odvijanja događaja. Na kraju krajeva, "Božje rješenje" ne protivi se „ljudskom": ono ga dovršava, uzdiže ga na viši stupanj. „S nama Bog" gradi našu humanost.

Sin Božji
Kod Luke, Marija ne odustaje od materinstva („Muža ne poznajem"). Kod Mateja, Josip se odriče Marije i tako i očinstva. Oboje ne pristupaju materinstvu-očinstvu polazeći od biološkog procesa svoje naravi nego od Boga, po milosti. Josip će biti otac koliko to može biti, Marija će biti majka toliko koliko to može biti i to je malo reći: kod njih će očinstvo i materinstvo dostići novu, nečuvenu razinu jer postaju otac-majka Boga samoga. U njima i po njima očitovat će se plodnost Boga. To tome postaju „znakoviti": očituju stvarnost koja se skriva u svakoj ljudskoj plodnosti, koja se tiče svakog oca i svake majke. Evo ove istine, ove stvarnosti: svako dijete. Iznad „prokreativne" aktivnosti roditelja, Božji je dar. Bog, jedini izvor, aktivan je u svakom rađanju. Iz toga slijedi da je svako dijete misterij: samim svojim postojanjem, očituje djelatnu snagu Duha. Ovo dijete treba prisvojiti i također prisvojiti suprugu koja postaje majkom: „Ne boj se k sebi uzeti Mariju, svoju ženu".

                                                                                                                           *****
Josip u adventu

Obično se kao adventski likovi spominju Ivan Krstitelj i Marija, te prorok Izaija. Josip se pak ispušta. Dođe tek na kraju, i samo u Matejevoj godini. Josip ima svoja dva blagdana, onaj pravi i onaj umjetni. I u umjetnosti, na slikama Josip stoji na lijevoj strani, u kutu. Više ga se žali nego poštuje. Pridijevaju mu se i neka čudna imena: „poočim", zakonski otac, hranitelj Svete obitelji. I Sveto pismo, Novi zavjet, samo ga kratko spominje u povijesti Isusova djetinjstva. Ali i tu se sve okreće oko Marije i Isusa. Josip šuti, on je čovjek šutnje. Ali i čovjek djela.
Zapisani su Josipovi sni. Uvijek kad je bilo kritično on sanja i tako pronalazi rješenje problema s Marijom i Isusom. Novi zavjet donosi četiri takva sna, jedan i u današnjem evanđelju, kad je njegova zaručnica odjednom bila trudna. Trebao je riješiti problem s Marijom i djetetom, koje nije bilo njegovo.
Josip je čovjek Božjih snova. Josip je „pravednik" pred Bogom, muž kakvog je Bog sebi odsanjao za svoga Sina, čovjek Božjeg formata, kakva je bila i Marija. Koju također možemo zvati „žena Božjih snova". Nije li i Josipa Bog izabrao između svih muževa kao i mariju između svih žena!
Josip je najprije htio kušati problem riješiti tako da sve prepusti pravdi i milosti. Doduše nije htio Mariju razotkriti, ali je mislio potajno je otpustiti. Marija bi možda bila to onda platila životom. Pogrešni je korak mogao završiti smrtnom kaznom ili društvenom sramotom. Kakav je plemeniti osjećaj prožimao Josipa, da Mariju prepusti drugome. Bog mu ipak u snu otvara novu mogućnost, i Josip donosi izvanredan zaključak. U snu doznaje Božje planove. Više se ne vlada prema pravu i zakonu, nego prema ljubavi. Uza sve to što je povrijeđen i što ne razumije, Josip ostaje vjeran Mariji. I tako spašava život njoj i Djetetu. Pozvan je da zapostavi svoje planove, te da svoju ljubav prema Mariji živi na drugi način.
To dakako nije išlo samo po sebi. Pa i anđelove riječi u snu ne rješavaju njegov problem, ali ga učvršćuju u ljubavi: da Mariju i dijete koje dolazi primi u ljubavi te da Dijete gleda sasvim kao Božji dar. U tome i jest veliko čudo još prije rođenja. I takvom divnom čovjeku mogao je Bog povjeriti svojega Sina. Zato mu Bog odmah daje konkretan zadatak da djetetu nadjene ime. Time Josip preuzima odgovornost za dijete Isusa. Njegov će primjer i njegovo vladanje odgajati dijete. Zajedno s majkom uvest će ga u život.
Josipov put, put vjernosti i ljubavi, nije lagan put. Pritom nije jednostavno ostati sasvim budan i pažljiv i slušati Božje upute, ne zamijeniti ih sa svojim mišljenjem i svojom voljom. Nailazi se na otpore u sebi i oko sebe. Potrebna je hrabrost da se prihvate tako neobične misli i putovi. Možda Bog ponekad križa i naše putove. Potrebno je stoga slušati nutarnji Božji glas da bismo shvatili što Bog od nas očekuje. Bog nam govori na razne načine. Božji nam anđeo može doći po drugim ljudima i događajima. I u ovim teškim vremenima, - ni u Josipovo doba nije bilo lakše – možemo otkriti više dobra nego zla, otkriti što je drugima na dobro, i prihvatiti Božje planove i živjeti po njegovoj volji. To bi mogao biti dar koji možemo jedni drugima darovati za Božić. Tako ćemo doprinijeti da nam Isusovo rođenje bude na radost. Onda ćemo smjeti reći: Sretan Božić.

 

Predslovlje

Uistinu je dostojno i pravedno,

tebi, Oče nebeski,

zahvaljivati i tvoje milosrđe slaviti.

Jer već sjaji dan otkupljenja

i blizu je vrijeme spasa

i Otkupitelj,

naš Gospodin Isus Krist dolazi.

Po njemu slavimo djelo tvoje ljubavi

i sa zborovima anđela i svetih

tebe zajedno hvalimo:

Svet,...

Prijajva