Dvadeset i osma nedjelja C

 2 Kr 5,14-17
Ps 97
2 Tim 2,8-13
Lk 17,11-19

Božja riječ razbija partikularizme
Uvijek smo u napasti da prisvojimo za sebe Božju riječ. Jer smo je čuli prije drugih, mislimo da nam to daje pravo. Nismo li mi Božji izabranici?
Ali ovaj mentalitet, koji se spontano očituje, u stvari je znak da je ne poznajemo.
Ona je sloboda, velikodušnost, besplatnost.
Ponuđena je svima, naviješta ljubav koje su svi dionici.
A mi je želimo navezati na svoj legalizam, na svoj ritualizam.
Ali ona ruši granice, dopire do ušiju onih koji nam izgledaju najudaljeniji. Ovi ponekad bolje otkrivaju njezino čudesno značenje nego mi.
Isus je ozdravio deset gubavaca. Devetorica misle da to ide po sebi i zadovoljavaju se ispunjenjem zakonskih propisa: da svećenici ustanove da su čisti. Jedino Samarijanac, stranac, dolazi zahvaliti svojem spasitelju. Razlika u postupku pokazuje da Isus ne prestaje prokazivati: Židovima, sigurnima u svoja prava, dosta je legalizam koji im smiruje savjest. Židovi isključuju strance koji su otvoreni za milost. Vjerom su oslobođeni duhovne gube koja ljude dijeli jedne od drugih.

                                               Božje spasenje po Isusu
Put vjere
U Bibliji guba nije bolest kao druge: gubavac je objekt prokletstva. On nije samo bolestan, on je nečist, "od Boga udaren". Po zarazi i prokletstvu on je isključen, zabranjeno mu je boraviti u naseljenim mjestima (Lev 13,45). Zato se gubavci drže "na udaljenosti": "zaustave se podaleko". Ukratko, guba su i grijeh međusobno povezani i isključuju iz zajednice. Zapovijed da se moraju pokazati svećenicima, koji će ustanovti njihovo ozdravljenje od gube, služi reintegraciji. Naglasimo da desetorica gubavaca, dok idu pokazati se svećenicima, nisu još izlječeni. i vjeruju. I još očituju čak i jednu veću značajku: anticipaciju. "Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam" (Mk 11,24). Ponašaju se tako kao da su već izliječeni od gube. Ipak, ova je vjera još nedovoljna: ne ide do kraja. Vjera u stvari ima svoju povijest, prolazi kroz etape. Za devetoricu od deset gubavaca zaustavlja se prije nego je postigla svoj cilj.
image789

Deset ozdravljenih, jedan spašen
Riječi imaju svoju težinu. Za desetoricu se kaže da se "očistiše" (rr.14 i 17) i da je "ozdravio" (r. 15). Samo se za onoga koji se vratio Isusu kaže da je "spašen" (r. 19), ovo spasenje je vezano uz vjeru ("Tvoja te vjera spasila!"). Kako se ova vjera očitovala? Ne samo "očišćenjem", iako je ova riječ kaže da je guba povezana s grijehom, nego povratkom ovog čovjeka Isusu. Ostalih devet postigli su ono što su željeli, ozdravljenje, i na tome su stali. Samo je deveti bio otvoren za novu dimenziju vjere: shvatio je da je njegov susret s onim koji ga je ozdravio važniji od njegova zdravlja. Zdravlje za onu devetoricu, Bog za onog koji se vratio. Spominje se Bog: čovjek se vratio k Isusu slaveći Boga. I kako on slavi Boga (r.15)? Zahvaljujući Kristu (r.16). Shvatio je mu se u Isusu objavio Bog. Ovaj odnos, koji je izražen zahvaljivanjem priznavajući da je Bog ljubav. zadnja je riječ vjere koja spašava.

Na obzoru je Pasha
"Ustani!" To je riječ kojom se izražava uskrsnuće, i to nas upućuje na pashalnu dimenziju ovog događaja. Uostalom svako je ozdravljenje predslika posljednjeg ozdravljenja, ozdravljenja od smrti. I tema proslavljenja Boga ide u tom smjeru. Za Ivana, Pasha je proslavila Oca i Sina. Opet prema Ivanu, Krist uzdignut sa zemlje privlači k sebi sve ljude (Iv 12,32). Nije slučajno što naš tekst naglašava udaljenost. Na početku gubavci "ostaju podaleko" i devetorica se nikad nisu približila Isusu. Gube se "u prirodi" i ispadaju iz priče. Samo se deseti približava, koji u isto vrijeme prelazi udaljenost koja ga je dijelila od Boga. "A to bijaše neki Samarijanac, "tuđinac", kaže Isus, Dvostruka udaljenost, na neki način: ovaj čovjek koji se približio Isusu ne pripada narodu Saveza i nije dionik Izraelove vjere. Onaj koji bijaše tako udaljen postao je blizak. To je stoga što se Bog, po Isusu, već prije približio dotle da je na sebi uzeo našu "gubu".

                                                         *****

Svi su očišćeni
Guba, s grijehom koji označava, okupila je ovu desetoricu ljudi. Tako su svi, bez razlike podrijetla, bili isključeni iz zajednice i kulta. Ne mogu se približiti ni ljudima ni Bogu. Ali je Isus čuo njihov vapaj. Njegovo milosrđe ne pravi razlike među ljudima. Svi oni koji su zazivali njegovu sućut bit će zajedno očišćeni, jer su poslušali njegov nalog. Svima će svećenici moći ustanoviti njihovo ozdravljenje prema propisima Zakona.

Samarjančeva vjera
Sva desetorica vjeruje Isusu na njegovu riječ i, još prije nego su izliječeni, idu pokazati se svećenicima. Idući putom oni su ozdravljeni. Jedan od njih, doživjevši to, odmah se vraća, i izgleda da čineći tako ne sluša Isusovu zapovijed. Isus pak, daleko od toga da mu prigovara što nije učinio ono što se od njega tražilo, čudi se što drugi nisu učinili isto. Samarijanac je jedini kojemu je Isus pohvalio vjeru. Kao da mu ostali nisu vjerovali i nisu spašeni kao on! Nedosljednost izvješća? Isusova nedosljednost? Ovo možda znači da se vjera ne sastoji samo u poslušnosti Isusovim naredbama, nego uključuje i riječi, naviještanje dobre vijesti spasenja, zahvalnost za primljenu milost onomu koji ju je udijelio, tako jakim glasom kao i krikom kojim se tražila. Pohvala je neodjeljiva od molbe. Za Samarijanca kao i za Isusa dolazi još prije nego se obave obredi očišćenja.

Hvaliti Boga i zahvaljivati Isusu
Ozdravljeni Samarijanac u svojoj pohvali i u istom činu ujedinjuje Boga i Isusa. Pred svima priznaje da je primljeno spasenje Božje djelo u Isusu. Njegova ih vjera ne razlikuje i on pada ničice pred onim koji ga je očistio kao što pada nice pred Gospodinom.

A bijaše Samarijanac
Jedini koji je tako proglašavao svoju vjeru, koji je prešao sav put vraćajući se k Isusu i Bogu, bio je Samarijanac; ne Židov, nego heretik, preziran više negoli koji stranac. Još jednom, onaj lošiji, ozdravljeni gubavac, ali još ne priznati kao takav, omrznuti Samarijanac, ima veću vjeru od Židova.       R. Meynet. Il vangelo secondo Luca, analisi retorica, str. 494-496

Dvadeset i sedma nedjelja C

 

Hab 1,2-3; 2,2-4
Ps 94
2 Tim 1,6-8.13-14
Lk 17,5-10

Darujući nam vjeru, izabrao si nas da služimo u tvojoj prisutnosti
Život onoga koji se zaista predao u službu evanđelja satkan je od proturječnih osjećaja.
Ponekad nas to dotuče: svugdje pobjeđuje zlo; čovječanstvo izgleda neizlječivo!
Ali se odjednom doživi i živa snaga vjere. Ondje gdje je izgledalo da ništa ne može rasti, pojavi se život, ljubav, druženje.
Onda postaje moguće razumjeti Isusove riječi: "vjera premješta gore".
Kad se to shvati, ako je pravo, može u nama probuditi samo poniznost i zahvalu. Snaga vjere ne  dolazi iz nas, nego od Gospodina. Ova vjera ne proizlazi iz naših sposobnosti kojima bismo se mogli hvaliti, odgovaramo na poziv služenja. Jedino nas on prosvjetljava i jača. Kao i Marija možemo usklinuti: "Velika mi djela učini Svesilni!"

"Gospodine, umnoži nam vjeru!"
Nakon niza raznih pouka dolazi molba učenika: "Gospodine, umnoži nam vjeru!" Netom je Isus, s jedne strane, ukazao na neizbježno, čak dramatično, značenje sablazni i nesreće onih koji ih uzrokuju, zatim, s druge strane, apsolutnu nužnost praštanja kao zakon života. Upravo ovdje učenici nastupaju i iznose svoju molbu: "Gospodine, povećaj nam vjeru."
Ovdje se može odmah istaknuti da kontekst u kojemu je izražena ova molba nije baš skup misli o vjeri općenito: zp jest ono što vjera jest ili treba biti, ili poteškoća koju predstavlja kao životni stav. Ne. Gospodin i njegovi učenici na neki način govore o svemu onome što čini život, od onoga najobičnijeg do njegovih poteškoća.
Vjera je tako stavljena na svoje pravo mjesto: ona se tiče svakidašnjice i možda, u svakidanjem životu, onoga što je najgrublje, s čime je najteže suočitise. Reklo bi se, manje sretnim riječima, onoga što je "problematično", onoga što se u našem životu protivi razumu, ponekad nas i razočarava.
Između sablazni i praštanja, ponekad nužnog i nemogućeg - ili u najmanju ruku teškog - sjećamo se izreke svetog Pavla, koja lijepo sažima nemoć, da ne reknemo dramatičnost naše situacije i našega života: "Ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio - to činim..." (v. Rim 7,14-20). Ukoliko je vjera nutarnja snaga koja u isto vrijeme omogućuje suočiti se s najgorim i raspoložiti se na najbolje, shvatljivo je da učenici mole Gospodina da im poveća vjeru u njihovu srcu i njihovu životu.
I ipak...Poteškoća je tu i protivi se vjeri, suprotstavlja joj svake vrste argumenata. U tom je pogledu čitanje proroka Habakuka od pomoći. I uostalom tko je taj prorok? Manje više suvremenik Jeremije, ubraja se među "male proroke". Njegova je knjiga vrlo kratka: u Bibliji iznosi šest stranica. Ali iako je mali, ipak nije manje prorok i njegova je poruka važna. Predstavljajući ga - pogledaj što o njemu kaže Jeruzalemska Bilija - ukazuje se na to da je on doprinio nešto novo za onoga koji "se usudi tražiti od Boga račun njegova upravljanja svijetom". Nije li se previše odvažio? Prema Pismima, neporecivo ne. Svako je pitanje dobro kad se postavlja Bogu. Svaki razgovor, bio on težak, može se - i treba se voditi do kraja, dotle da zasine svjetlo u srcu sugovornika.
I drugi su, kao Habakuk, doživjeli takvo iskustvo koje je ujedno i svjedočanstvo. Između tolikih istaknutih koje je Bog stavio na tako krutu kušnju mislimo na Joba. Može se misliti i na Tobiju. Mnogo šire, na sve one koji u povijesti spasenja ne izgledaju kao "preobdareni vjerom, kojima se sve smješilo"...Toliko je trebalo reći! Svi su se oni borili s misterijem vjere. Može se reći da se svi oni bore s onim u kojega polažu svoju vjeru.
Stvarno, kako ne istaknuti da nekomu "zato što vjeruje" ne "cvatu ruže". Život jest i ostaje isti za sve ljude. To bi inače bio prvi prigovor protiv vjere i života po pravdi: čemu, jer vrlo često to ne donosi ništa, ne olakšava ništa?
Upravo Pismo ne dopušta misliti da je vjera stav koji ne pravi nikakav račun. Onaj ili ona koji živi u vjeri ne očekuje ništa drugo nego da po tome bude sučelnik Boga, to jest u stvarnom odnosu s njime. I ovaj je odnos živ: idući putem, u odvijanju samog života, taj se odnos razvija, raste, profinjuje se, pokazuje svoju istinu.
Uostalom, vratimo se evanđelju. Isus upozorava svoje učenike koji traže da im poveća vjeru: oni imaju vjeru. I kakva god bila "količina" vjere koju imaju, mogu učiniti mnogo u svojem životu. Francuska Jeruzalemska Biblija prevodi ovako: "S vjerom koju imate, veliku kao zrno gorušičino, kad biste rekli ovoj murvi: 'Iščupaj se s korijenom i presadi u more, poslušala bi vas". Osim presađivati stabla i premještati gore - što je zbroj svega što je ograničeno - vjera je najprije duša svagdanjeg života. Ona je, govoreći teološkim rječnikom - krepost. Ova riječ uključuje snagu (krijepiti nekoga). Nutarnja snaga koja se ujedno tiče razuma i srca. Pamet jer neprestano tražimo kako bismo bolje shvatili ono što nam se događa, ono što jesmo i čak i ono što nas nadilazi. Srce jer se bitno u životu odigrava iz ljubavi. Ljubavi prema Bogu, prema samom sebi, prema drugome.
Pavlove želje mladom Timoteju idu u tom smjeru: stup koji daje njegovu životu potporu i snagu jest odnos s Kristom. Ono što oživljuje njegovu osobu, prema poslanici, jest duh kojega Bog daje, duh za kojega je rečeno da je "duh jakosti, ljubavi i savjeta". Rast vjere u svakom je zajamčen činjenicom da se živi kao živa stvarnost, nutarnja stvarnost ne posjedovana, na način kako se posjeduje neka stvar, nego više kao dar koji se uvijek nanovo prima u povjerljivom odnosu s Gospodinom.
Na kraju ovog kratkog razmišljanja, četiri su riječi koje skladno supostoje u riječi vjera. To su riječi: dar, odnos, razum, ljubav. Svaka će doprinijeti svoje u daljnjem razmišljanju i pomoći da se usvoji molitva učenika: "Gospodine, povećaj moju vjeru".

Spremni za zahtjeve Kraljevstva
Učnici mole Isusa: "Povećaj nam vjeru!" Iz kojega razloga ovo traže i, prije svega, o kakvoj se vjeri radi? Bez sumnje Isusovi radikalni zahtjevi uzrokuju kod učenika pitanje o vjeri. Isus na primjer zahtijeva, kako stoji u prethodnom tekstu, "praštanje bez mjere" (17,3-4). Pred takvim zahtjevima koji se traže u nasljedovanju, učenik otkriva svoju malu vjeru, svoju nesposobnost da otkrije opravdanost sličnog govora i prije svega svoju nesposobnost da to provede u život. U stvari, Isus tvrdi da se ne traži tolika vjera kako se ponekad misli, dosta je malo vjere, ali da je istinska. Usporedba je vrlo živa: murva je duboko ukorijenjena u zemlji i ni oluje je ne mogu iščupati. A ipak mrvica vjere može je iščupati. Vjera je potpuno pouzdanje u Boga, prihvaćanje plana koji se temelji na Božjim mogućnostima a ne na našima. Ne mjere se mogućnosti polazeći od nas, nego polazeći od Božje ljubavi prema nama.
Nakon pouke o snazi vjere (dosta je zrno da bi se iščupalo stablo), evo prispodobe koja na prvi pogled iritira. Možda se Bog ponaša kao neki nezasitni gospodari, koji uvijek traže i zahtijevaju, i ne daju časak mira svojim slugama? Ali kratka prispodoba - možda je bolje reći usporedba - ne kani opisivati ponašanje Boga prema čovjeku, nego ukazati kako se čovjek treba ponašati prema Bogu: treba biti sasvim raspoloživ za Boga, bez računice, bez zahtjeva. U službu evanđelja ne ulazi se s mentalitetom plaćenika: toliko posla - toliko plaće, ništa više i ništa manje. Mnogi Božji sluge (a jesu li zaista?) shvaćaju svoj odnos s Bogom kao ugovor: plaćanje po učinku, koliko ja tebi, toliko ti meni. Isus hoće da njegovi učenici hrabro i potpuno raspoloživi prihvate zahtjeve Kraljevstva, radosno i sa zahvalnošću. Nakon punog radnog dana ne reći "ja sam završio", i ne tražiti prava: ne hvaliti se i ne uspoređivati se s drugima. Reci jednostavno: izvršio sam svoju dužnost. Ne reći "beskoristan sam sluga", kako se obično prevodi. Jer je tvoj posao doista koristan. Treba reći: ja sam jednostavno sluga.

Vjeri je potreban vrtlar

Učenici mole Isusa da im umnoži vjeru, da im poveća vjeru. Danas je problem kako vjeru predati dalje, budućem naraštaju. Hoće li imati tko predati? I kome će predati? Borcima nevjere, bezbošcima. Ateistima izgleda situacija ide više na ruku. Ne treba opisivati što im sve ide u prilog. Više nego u prošla vremena.
"Naše vrijeme je vrijeme vjerskog raspada. Životna se snaga religioznoga se izgubila. Većina je naroda postala ili praznovjerna ili vjerski ravnodušna. Društvena elita je bezvjerna ili skeptična; mladež je u otvorenom sukobu s etabliranim društvom; eksperimentira se s orijentalnim religijama i meditacijskim praktikama. Većina je ljudi zaražena rasulom vremena."
Takve se ocjene često čuju. U stvari potječu o povjesničara Tacita, koji tako prosuđuje svoj grad Rim i svoje suvremenike u I. stoljeću poslije Krista. Takva povjesna svjdočanstva nam pokazuju kako ljudi sliče jedni drugima. U mnogočemu se slaže ono što ljude u svako doba oduševljava ili što ih vodi u propast. I ljudi uvijek žele da u njihovu svijetu vlada mir i red, da sređeno žive, u blagostanju, da mogu izdržati u dobrim i lošim vremenima.
Učenici u današnjem se evanđelju ne osjećaju spremni za svoje poslanje. Nisu zadovoljni sa svojom vjerom. Ili još više: Stvarnost oko njih je tako teška i zastrašujuća, da ne mogu pravo po vjeri živjeti. Oni su s Isusom na putu u Jeruzaelm i čuju neke stvari koje, po ljudsku, baš nemaju smisla. Sjetimo se samo Petra, koji Isusa odvraća od ovog puta. Stoga je razumljiva prošnja učenika: Gospodine, ako nas već čekaju takve poteškoće, ojačaj našu vjeru, da može sve podnijeti.
Isus ne ispunja ovu molbu, kako bi oni bili voljeli, jer to i ne spada u vjeru. Na put se ne ide s torbom, u kojoj su svi odgovori na pitanja koja nam se postavljaju na putu. Isus ne daje takvu osiguranje. Ne govori o vjeri kao o nekoj mudroj knjizi u kojoj su rješenja svih problema, odgovori na sva pitanja. Govori više kao o nekom cvijetu, biljci. Čovjek posije u zemlju sićušno zrno, i zemlja i kiša i sunce iz toga učine nešto. o čemu čovjek nije ni sanjao. Isus govori o vjeri kao vrtlar, koji se pouzdaje u rast. I hrabri svoje učenike, da učine baš tako. Ne radi se o savršenoj vjeri, kojom se možemo hvaliti i uzdizati nad druge, nego se radi o sićušnom sjemenu vjere, koje u životu sijemo, povjeravamo zemlji u čvrstom uvjerenju, da će iz njega izrasti nešto čudesno.

Dodatak (1. X. 2010.)

Besplatno služimo Bogu koji besplatno služi nama

U drugom dijelu evanđeklja 27. nedjelje C (Lk 17, 7-10 ) govor je o beskorisnom sluzi. Isus nas posljednjih nedjelja izaziva svojim riječima i svojim prispodobama. Isusovim suvremenicima je to također bilo izazovno, ali su im neke slike bile bliže. Oni su znali da postoje gospodari i robovi. I da rob pripada gospodaru, te mu služi svim svojim snagama i sposobnostima. Rob se identificira sa svojim gospodarom; ponosan je ako je gospodar (po)čašćen, s njim je povezan u dobru i u zlu, Dok ide dobro njegovu gospodaru, bit će i njemu dobro - i obratno. Rob ne misli na plaću i nema zahtjeva za odmorom (ferijama) i slobodnim vremenom.
Gospodar i rob su usko povezani, ali su ipak nejednaki. Ova uzajamna pripadnost i nejednakost za Isusa slika je odnosa između Boga i čovjeka. Bog i čovjek su usko povezani, iako su sasvim nejdnaki; čovjek je upućen na Boga i ovisan o njemu. i tu nema jednakopravnosti. Tako može Isus u zaključku današnjeg evanđelja reći: "Kad ste učinili ono što ste bili dužni učiniti, recite: Beskorisni smo sluge, učinili smo što smo bili dužni učiniti."

To ima praktične posljedice. Mi ne možemo nebo zaslužiti, ne možemo zaslužiti Božju naklonost, ni žrtvama ni dobrim djelima. Naravno da trebamo činiti dobra djela i dijeliti od svojega imanja i novca - ali ne stoga da time zaslužimo kraljevstvo nebesko, dakle ne s primislima, da nam to koristi, da ćemo time Boga zadužiti. Trebamo činiti dobro, jer je Bog naš gospodar i mi njegovi sluge/robovi, jer je naš Gospodin dobar i mi pripadamo njemu.

To je poruka današnjeg evanđelja. To je Božja mudrost iz Isusovih usta, izrečena s naglaskom i jednostrano. Za svu istinu trebamo pamtiti i druge Isusove riječi i njegov postupak, kao prispodobu o dobrom ocu ili o izgubljenom sinu, što smo čuli pred tri tjedna, gdje otac ne prima svojega sina koji se vratio kao najamnika, nego kao svojega ljubljenog sina. Ili one lijepe riječi svetoga Pavla: "Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite nego primiste Duha posinstva u kojemu kličemo: Abba! Oče!" (Rim 8,15)
Gospodar postupa kao sluga. "Pripasat će se, posaditi ih za stol, pa će pristupiti i posluživati ih" (Lk 12, 37). Bog postaje sluga ljudima, iako im zapravo ništa ne duguje. Mi besplatno služimo Bogu koji besplatno služi nama.

Dvadeset i šesta nedjelja C

 

Am 6,1a.6-7
Ps 146
Tim 6,11-16
Lk 16,19-31

Nemojte se žaliti što niste razumjeli poziv na pravdu!!
Nepravda je ovoga svijeta očita. Svugdje, oduvijek, vlada nasilje. Može se misliti da se nameće više nego ikada, jer mu tehnička sredstva našega vremena olakšavaju širenje. Čovjek je čovjeku vuk.
Svi, u nekoj mjeri, direktno ili indirektno, sudjelujemo na ovom destruktivnom djelu: u našim međusobnim odnosima, u društvenim, političkim, gospodarskim odnosima!
Sukrivci smo, jer se instinktivno usredotočujemo na sebe, držeći se apsolutnima. Iskrivljeni u svojim odnosima prema sebi, dosljedno smo u odnosu prema Bogu i prema braći.
Kada dolazi katastrofa, posljedica takvog stvarnog stanja, uzvikujemo: "Kad bismo bili znali... Zašto nisu to spriječili?"
Ali ne želimo znati. Zanemarujemo sve povijesne opomene.
Jesmo li otvoreni Isusovim pozivima?
Mnogi od Isusove poruke zadržavaju samo "duhovnu" stranu. Ali njegova je duhovnost vrlo konkretna. Nesmiljeno optužuje zaslijepljenost bogataša, neosjetljive na bijedu svoje braće. Samo neka ne reknu da nisu bili unaprijed obaviješteni! Poziv na pravdu nikad nije prestao u povijesti Božjega naroda: takav je smisao vrlo slikovite prispodobe o Lazaru i zlom bogatašu.

                                                *****

Ljubav daje smisao životu
image10Slušajući ovu prispodobu različito se reagira. Otprve se čovjek zgrozi. Više zbog sudbine bogataša nego prosjaka Lazara! Zašto tako kazniti bogataša zbog bogatstva? Je li Isus za revoluciju? Ne. Ništa ne kaže da se bogataš nepravedno obogatio. Nikakvog prigovora o njegovu životu: bogataš živi prema svojem bogatstvu. To je normalno. Koji je dakle smisao ove prispodobe? Bogataš ne dijeli, zatvoren je u sebe, ne zna ništa što se događa pred njegovim vratima. nema ljubavi u njemu. Evo drame! Posljednju riječ imat će dakle pakao.Ljubav, ova otvorenost prema drugima, njihovim potrebama, živi se ovdje dolje i u vječnosti. Egoizam je smrt zauvijek.
Drugom prilikom Isus daje ovu pouku: "Jeli su i pili, ženili se i udavali... (Mt24,38-39). Dakle to nije krivo! Jer ako ne jedu, ne piju, ne žene se, osuđeni su na sigurnu smrt; bio bi svršetak čovječanstva. Isus tada nadodaje: "Nisu ništa slutili." Tu je temeljni grijeh: živjeti nesvjesno, to jest ne obazirući se ni na Boga i na druge. Tada Isus naviješta rat. Poznato nam je: bez ljubavi, bez stalne brige za druge, bez misli na Boga, naš život s drugima postaje neuredan, neuravnotežen, sterilan. Život je dar samoga sebe.
Pogledajmo sada prosjaka Lazara. Na zemlji je bijedno živio. Hvali li Isus njegovo siromaštvo? Ne. Ne kaže ništa u tom smislu. Siromaštvo kao ni bogatstvo za Isusa, u ovoj prispodobi, nisu ni sramota ni vrlina. Dakle? Zašto onda siromah ide ravno u raj i dobiva najbolje mjesto? To nije zbog njegovih zasluga, nego iz same Božje dobrote. On je u Abrahamovu krilu  jer je Bog uvijek dobar prema siromašnima i slabima. Isus ne prestaje liječiti bolesne i opraštati grješnicima, ovim velikim siromasima. Bog je ljubav.
Prva lekcija ovog evanđelje jednostavna je a ipak tako jaka. Bez ljubavi nema sretnoga života, ni ovdje na zemlji ni u vječnom životu. Egoizam vodi u sterilnost.
Vratimo se još bogatašu: otkrit ćemo još jednu svjetliju novost. U osnovu, ovaj bogataš nije bio tako zločest; u paklu bio bi se mogao buniti, vikati svoju mržnju prema Bogu... To ne čini: samo ova strašna nesvjesnost koja mu je priječila vidjeti siromaha pred njegovim vratima. Želio bi, u paklu, malo olakšanja, kap vode... "Nemoguće!", odgovori Abraham. Jasno: između ljubavi i egoizma postoji "ponor", kako kaže Abraham. Treba se radikalno obratiti, to je druga logika života, treba se mijenjati... U prispodobi, provalija se ne može prijeći; to dobro naglašava da treba mijenjati život, izaći iz svojeg egoima: još ima vremena. Ipak je Isus drugdje strog: "Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u Kraljevstvo Božje" (Mt 19,23). Učenici su se prestravili:"Tko se onda može spasiti?" Isus odgovara: "Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće!" Evo dakle temeljne nade za naše obraćenje. Naša su nastojanja sada pohvalna; ali Bog ćini sve, ako ga molimo. Provalija, provalija naših grijeha, može se prijeći Božjom pomoći, po Bogu, ako za zazovemo.
Važna je i zadnja pouka ove prispodobe. Bogataš bi htio da Lazar ode na zemlju i opomene njegovu braću. "Nemoguće!", odgovori još Abraham. Mi smo u situaciji braće. Još smo na zemlji, Pisma nam neprestano o tom govore. beskorisno je čekati izvanredne događaje da bismo se odlučili obratitit se: Bog nam stalno govori po evanđeljima, po Bibliji! Bog nije šutljivo otsutan: Pisma, braća i sestre nam također pokazuju put ljubavi. Još više: uskrsli Krist nam govori srcu. On je izvor našega života, on nas oslobađa od egoizma.
Ova nas prispodoba dakle ne straši! Bogatima i siromašnima smisao života daje ljubav. Prispodoba današnje nedjelje nam na neobično krut način govori da je naš život ozbiljan. "Samo jednom živimo!", kaže se. Da, ovaj nam je život dan da u njemu vršimo ljubav prema drugome. Sada treba otvoriti svoje srce, to je pitanje života i smrti. Hrabro, dakle, Gospodin je s nama.

Kratak komentar
Kada neka prispodoba govori o dva radikalno oprečna čovjeka, dobro je pogledati što ovi protagonisti predstavljaju. Često su oni samo dva lica jedne teiste osobe, u ovom slučaju čitatelja. Da, svaki čovjek u sebi nosi i bogataša i Lazara! Bogataš, čovjek koji se identificira jedino sa svojim bogatstvom, pa bilo i skromno, i kojega njegovo nezasitno žderanje drži izvan svake stvarnosti. Lazar.nevidljiv koji prebiva i u dubini srca, onaj je kojemu je Bog dao ime: on je sin Očev i predstavlja božanski dio u svakom čovjeku - pa bio i opskrbljen.
U nama samima Lazar ne prestaje opominjati bogataša. Događa se ponekad ta taj potonji podigne oči, čuje glas koji ga zove iz njegove nutrinje i koji mu govori da je on više od onoga što posjeduje ili što čini. To je trenutan trenutak, i ako ga uhvati. može postati početak novoga puta Života.

Oče Abrahame, ti kojega je sveopći Bog prvoga izabrao,
pouči nas da uđemo u tvoju školu odricanja.
Kad te pozvao tajnoviti glas, koji nisi poznavao.
sve si ostavio. čak i zemlju svojih otaca;
kad se od tebe tražilo, nisi oklijevao
vezati svojega jedinog sina i prikazati ga Gospodinu.
Tako si predoznačio Kristov križ,
gdje je Život bio čisti dar.
Ti si glasnik siromaha
i svih Lazara ovoga svijeta.
Zagovaraj nas!

     Fr. I. (Prier au quotidien, br.324, IX.2010.)

Bogataš i Lazar
"Izmeđi nas i vas koči se provalija golema." Provalija nepremostiva između krila Abrahamova i boravišta mrtvih, između Lazarove rezidencije s anđelima, nakon njegove smrti, i mjesta muka, užarene peći bezimenog bogataša.
Ipak se može iz daleka vidjeti kako Abraham govori s njime.
Još je više nepremostivo između bogataševa stola  gdje se sjajno gosti i ležišta siromašnog Lazara koji se ne može nasititi ni s otpacima. Oči su bogataševe dakle slijepe; bogataš ne pozna siromaha koji je na njegovim vratima, ne čuje ga, niti govori s njime.
Nepremostiv ponor između zemalja u blagostanju i obilju i zemalja u gladi i žeđi, u bijedi i nevolji.
Siromah je sasvim blizu bogataša i ova blizina čini još dramtičnijom ovo neznanje, ovu distancu, ovaj zid. Jednog dana bit će prekasno da se uspostavi kontakt; ne valja odgođati u nedogled, jednog će dana smrt izvršiti svoje djelo.
Danas je još vrijeme da se otvore oči i pruži ruka.

"Otvori moje oči i moje srce"

Abrahame, moj oče,
smiluj mi se danas, prije nego postane prekasno.
Abrahame, moj oče,
otvori moje oči i moje uši,
daj da vidim siromaha koji je pred mojim vratima;
raspoloži me da ga vidim i da mu govorim;
nauči me da stupim s njime u kontakt;
možda da ga već pitam da mi dadne piti.

Abrahame, moj oče,
ne molim te da uskrisiš Lazara,
ali pokaži kako da pravo slušam Mojsija i proroke.
Pomozi mi da nađem
na stranicama Biblije
pozive  koji će otvoriti moje srce,
znakove koji ćemi pokazati put.
Bože,moj Oče,
neka riječi proroka
i prispodobe tvojega Sina
otvore moj  oči i moje srce.
Neka me znakovi uskrsnuća Isusa, tvojega Sina,
potaknu i vode.

25. nedjelja C

Onaj dar koji iskupljuje prijevaru

„“Ti duguješ sto bata ulja? Sjedni brzo i napiši pedeset“. Upravitelj primijenjuje novu logiku:  daruje ulje i pješenicu, daruje život, služi se novcem da bude primljen, to jest da bude ljubljen, što je životni imperativ. Na mjesto iskorištavanja dolatzi dar, prijam iskupljuje nepravdu.
Isus hvali ovu domišljatost. To već znači služiti Božjim planovima a ne logici mamona. I na kraju i Bog će biti prijam. I u prijateljskim rukama primit će te Božje ruke.
Isus ulazi u život – u prispodobi – odozdo, od siromaha, misleći na onoga koji je sveden na dužnika, na gutljaj života koji primaju, na sreću i na zahvalnost što se rađa. Ova mreža odnosa uključuje više. Napravite sebi prijatelje da vas prime u svoju kuću i „u vječne šatore“.Napravite sebi prijatelje. Za sve najhumanije, najslađe rješenje: učiniti život ljubaznijim.
Isus u nevjernom upravitelju već nazire čovjeka okružena prijateljima. I takav je čovjek dobar čovjek, možda već spasen. Jedno je sigurno: prema Isusu prijatelji znače više nego novac. Oni su mjera uspjela života.
Mi smo samo upravitelji. Nismo gospodari ni svojega života: dolazi od drugih i ide prema drugima. Nevjerni smo upravitelji. Rasipali smo Božje darove i svoje talente. Ali za sve je zacrtan put iskupljenja: činiti dobro posvuda. Milostinja, pa i kad je daje tat, „pokriva mnoštvo grijeha“ (1 Pt 4,8). Dobro je uvijek dobro, ipak je dobro. Isus inzistira na tom pojmu: pa i kad si učinio zlo, dobrim pokivaš zlo. Jesi li prouzročio suze? Onda nekoga usreći. Jesi li ukrao? Daruj.
Jedina Božja strategija jest: zlo pokriti dobrim, čak i onim što je služilo da se učini zlo, s nepoštenim bogatstvom. Jer dobro vijedi više, i klas dobre pšenice vrijedi više od svega kukolja na njivi.
„Ne možete služiti Bogu i bogastvtu (mamonu)“. Mamon je idolatrijski novac, ismijano evanđelje, „siromah prodan za sandale“ (Amos 8,6)
Rob novca, zarobljenik u kuli smiješnih dobara, viče svijetu: ja imam, ja sam zgrnuo, brojim i prebrajam, povećavam, umnažam: to je život, osigurati se, pobijediti.
Tko služi bBogu kaže podglas: ja sam život koji prima druge živote, prijateljska sveza čovjeka i čovjeka, i moja su dobra sakrament zajedništva.
Prispodoba govori o Bogu koji se zaboravlja unutar iznenadne sreće dužnika, gospodar koji ne zaboravlja svoja prava, koji imeđu poštenja i spas(enj)a bira spasenje upravitelja, za njega sreća sinova dolazi prije nego njihova vjernost.
U vječnim stanovima primit će tebe, nevjernog ali prijatelja, upravo rukama onih koje si znao usrećiti.

Ermes Ronchi

Novac, simbol ili idol

Novac nije u sebi loš. Može služiti da se steknu prijatelji, a ne prolazni prijatelji, nego oni koji traju za vječnost. Ipak, kao i svaka dobra stvar, novac se može iskvariti. Umjesto da se njime služi da se naprave prijatelji, postaje se njegovim prijateljima, umjesto da se njime služi, služi se njemu. Drugim riječima, od sredstva postaje cilj, svrha. Novac je sredstvo i simbol odnosa. Kada to prestane biti, postaje idol, postaje mamon. Treba izabrati između onoga što je i onoga što znači. U sebi novac je neznatna stvar, ali znači puno. U sebi nije ništa, ali stav koji čovjek zauzima prema njemu označuje njegov stav prema onome što je istinito. Postaje problem vjernosti. I vjernost pretpostavlja odnos prema drugome, bližnji za kojega je novac sredstvo razmjene i konačno po bližnjemu poštovanje prema Onome koji je stvorio i novac i bližnjega, samome Bogu. „Ne možete služiti Bogu i mamonu“.
Roland Maynet

Kao što su dvije ploče Dekaloga, ploča koja uređuje odnos prema Bogu i ploča koja uređujeodnos prema bližnjemu, neodvojive, tako izopačenje jedne neumoljivo vuče za sobom i izopačenje druge: niječeći prvu čvojek se vlada kao da Boga nema, klanja li se mamonu vlada se kao da bližnjega nema. Ova idolatrija dovodi do toga da se rugaju Bogu kao što se rukagaju čovjeku. Rugajući se Isusu, izruguju oboje.   Str486

Mamon

Riječ je aramejskog podrijetla, dolazi samo kod Mateja (6,24) i Luke (16,9.11.13), gdje označuje bogatstvo koje je skoro personificirano i pretvoreno u idol (idolatrija), i kao takvo protivi se Bogu; stoga Isus izjavljuje: „Ne možete služiti Bogu i mamonu“. Između ostalog termin sadrži isti korijen ('mn, odakle naš amen) od riječi vjere („imati povjerenja“).

+++ + + + + + + + ++

Ugrožena egzistencija

Pri kraju judejskog kraljevstva prorok Amos ustaje protiv korupcije. Na početku čitanja stoje riječi: „Slušajte ovo“. Odnose se na prethodni navještaj suda: „Moj narod izraelski dozreo je za propast. Neću ga više štedjeti. I hramske će pjevačice jaukati toga dana- riječ je Jahve Gospodina. Bit će mnoštvo trupla, svuda će se bacati“ (8,2b-3). Tekst govori o budućim slušateljima i neumoljivo im predočuje odluku Božjega suda, jer je mjera krivice premašena i oprost je nemoguć. Za razliku od drugih optužbi u Amosovoj knjizi ne spominju se u prvom redu djela naslovnika nego planovi i tajne nakane. Ako su se inače uglavnom iznosile socijalne nedaće (usp. Am 2,6-8), ovdje se prigovara prijevari u trgovanju.

Uništenje slabih i siromašnih
Prva rečenica čitanja opominje: „Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji.“ To je jedina spomenuta, glavna krivnja. Optuženi  planski rade na uništenju samostalnosti života malih posjednika i obrtnika. Ovi „potrebiti, kako pokazuju i mnogi psalni, posebno su dragi Bogu, mogu računati na njegovu pomoć jer sami ne mogu sebi pomoći.

Prijevarni postupci
Da postignu svoj cilj, okrivljeni posižu za nedozvoljenim sredstvima. „Smanjujuć efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale i da prodajemo otražak od žita.“ K tome varalice u svojoj pohlepi ne čekaju da prođe mlađak i subota, kada je, između ostalog, bila zabranjena trgovima – i, ne na kraju – štitile su se životinje i robovi (usp. Izl 23,12; Pnz 5,12; Jer 17,21s). Toliko su ustrajali u svojim zlim poslovima, da nisu mogli svaka četiri tjedna propustiti jedan dan i svakog tjedna sedmi dan. I otpad od žita prodavali su za novac.

Socijalne posljedice
Ovi zločinački postupci dovodili su do toga, da su ovako upropašteni prevarljivim trgovanjem i zbog neznatnih dugova, na primjer kad nisu mogli platiti sandale koji su im bili uzeti u zalog, i sami bili kupljeni, to jest bili prisilno upali dužničko ropstvo (usp. Am 2,6). Time su izgubili stanje slobodnih građana, koje se temeljilo na obiteljskom dobru. Protiv toga je ustao već i prorok Izaija: „Jao vama koji kuću kući primičete i polje s poljem sastavljate, dok sve mjesto ne zauzmete te postanete jedini vlasnici u zemlji“ (Iz 5,8; usp. Mi 2,2). Kad više nisu mogli uzeti u zalog ni kuće ni polja, onda je čovjek izgubio slobodu. Ovaj su socijalni pad uzrokovali privatni veleposjednici i činovnici dažavnih ureda, mali trgovci nisu mogli izvoditi takva nedjela.

Božja reakcija
Najava suda već je odaslana (usp. Am 8,2b.3).  Na njezino mjesto dolazi, pod zakletvom, Jahvino osiguranje: „Zakle se Jahve Ponosom Jakovljevim“, da neće zaboraviti zločinačke spletke gospodarskih moćnika. „Jakovljevim ponosom“ smatra se zemlja Izraelova kao od Boga darovana baština. Što je Jahve dao čitavom Izraelu na korist, optužene skupine  pokušale su oduzeti siromasima i slabima.

I danas
Optužbe proroka Amosa vrlo su aktualne i danas. Razlike između siromašnih i bogatih sve su veće. Bogate zemlje iskorištavaju slabije. Nova kolonizacija. Posljedice se osjećaju svakog dana, pogoršavaju se i šire. Sve su veća seljenja stanovništa među plemenima i narodima. Europa je cilj mnogih izbjeglica, gospodarskih i političkih. Mnogi nisu uspjeli prebroditi Sredozemno more, i oni koji doplovili da najbližih otoka i čvrstog tla, nesigurni su i nepoželjni. I tome se ne vidi kraja.
Izvješća o stanju u našoj državi pune novine, radio i televiziju. Ne treba posebnog opisa, dosta je susresti se sa susjedom ili prolaznikom. Svi znaju da je kod nas katastrofalno stanje, sve je više siromašnih, koji nemaju dovoljno za život, i onih koji žive na njihov račun. Pohlepi nema granica. Vlada nepoštenje i drskost političara, od najnižih do najviših. Kao da su cijepljeni za ludosti. Ugrožena je egzistencija naroda. „Moj je narod izraelski dozreo za propast“ (Am 8,2).

Dvadeset i peta nedjelja C

 

Am 8,4-7
Ps 113
1 Tim 2,1-8
Lk 16,1-13
Kad bi se ljudi, u svojoj nepravdi, mogli barem međusobno pomagati!
Pravda! Jedna od ključnih riječi čovjekovih zahtjeva. Ali što je ta pravda? Priznajmo da se najčešće ograničava na zadovoljenje naših očekivanja i očekivanja drugih s kojima se spontamo identificiramo.
Kad bismo bili svjesni, opazili bismo da ne prestajemo gaziti druge svojim stavovima, svojim sudovima. Ponekad baš u ime Pravde umnožavamo podjele. Kad bismo mogli shvatiti Isusov samilosni poziv: kad bi ljudi u svojoj  gramzivosti mogli barem naučiti pomagati jedni drugima!

Prispodoba o nepravednom upravitelju možda je je jedan od najslabije shvaćenih tekstova evanđelja: da u tome ljudi čitaju kako Isus odobrava nepoštenje! Završna izjava je ipak vrlo jasna: "Može li se služiti Bogu i bogatstvu". Isus samilosno gleda svijet zaražen "nepoštenim novcem". Kad bi ljudi tako lakomo htjeli steći duhovna dobra kao što to čine za bogatstvo! Kad bi barem rabili svoja dobra da stvore malo solidarnosti! Zašto da njihova inteligencija bude u službi samo ove sposobnosti?

image132

Mudra predvidivost
Današnji način života podržava površnost i lijenost u razmišljanju. Čovjek je obasut vijestima i informacijama. Ne dospiju se srediti ni odvagnuti, jer dolaze jedne na druge. Prepljavljuju nas slike i dojmovi. Slike pokriju riječi i ostaju na površini. Današnje evanđelje može kod takve površnosti ostaviti krivu sliku. Prispodoba koju Isus donosi zahtijeva dublje razmišljanje.

Mudrost nepoštenog upravitelja
Da Isus kao primjer uzima jednog nitkova, nevjernog upravitelja, iznenađuje i vodi do krivih procjena. Jesu li lukavost i prepredenost, prijevara i nevjernost za pohvalu? Ako to ističemo, ostajemo na površini i ne pogađamo pravi smisao. Nevjerni i prijevarni upravitelj u prispodobi uzima se prema uzorku: "Ako već on.., koliko istom .." Ako nitkovi shvaćaju kako treba postupiti u velikim izazovima i ugroženosti prema zakonima privremenog, prolaznog, čak krivog mišljenja donositi važne, prema njihovoj logici mudre odluke, onda moraju i sinovi svjetla u svjetlu Božje mudrosti prepoznati pravi čas i ispravno postupiti.

Odlučiti se između Boga i mamona
Evanđelje nas stavlja pred Božji sud. Moramo mudro postupati, da bismo ušli u Božje stanove, kako se nevjerni upravitelj nada da će biti primljen u u kućama dužnika. Mudrost našega postupka sastoji e u tome da se znademo opredijeliti između služanja Bogu i služenja mamonu (mamon - ono u što se stavlja vlastito pouzdanje). Evanđelje načelno zaključuje: Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ne odbacuje se upotreba materijalnih dobara, ne radi se protiv ljudskih odnosa i protiv uređenja životnih prilika. Evanđelje na drugome mjestu jasno kaže da Bog dobro znade za naše potrebe. Radi se naprotiv o temeljnom opredjeljenju našega života (optio fundamentalis): Što ili tko je kriterij prema kojemu sve mjerim? Otkud mjerila prema kojima odlučujem što je dobro koje tražim i prema kojemu težim? Kome hoću služiti? Legenda o svetom Kristoforu kaže, kako je putovao i tražio najvećega kralja kojemu bi služio. Evanđelje nas poziva da mudro postupamo, kad Boga stavljamo za čvrstu točku prema kojoj se orijentiramo u životu. Nevjerni upravitelj se u bezizlaznoj situaciji odlučio za ono što mu obećava kratkotrajnu i momentalnu pomoć, naime da ga prime u kuće dužnika. Evanđelje pak ističe kako se trebamo odlučiti za trajni boravak kod Boga koji nam daje sigurnost i zaštitu: "Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć te bez prestanka!" (Ps 84,5)

Odluka za Boga - odluka za nas same
Površno je i krivo gledanje da odluka za Boga donosi mnogo žrtava i odricanja, čak i odricanje od samoga sebe i otuđenje (kako smo čuli i prošlih nedjelja). Upravo je protivno istinito. Odluka za mamona je bitni pojam za materijalna, prolazna, vremenita dobra koja nas otuđuju od nas samih. Nevjernost upraviteljeva jest u tome što je povjerena dobra smatrao svojim vlasništvom. Tko stvari svojega života smatra vlasništvom i uz njih priveže svoje srce, gubi samoga sebe. Mjesto svojih ferija zamjenjuje sa svojim domom. Tko se pak smatra upraviteljem i brine se za ispravnu uporabu materijalnih i duhovnih dobara, koja mu ne pripadaju, ne gubi se u tuđem. Pritom može, služeći se stvarima ovoga života, služiti onome koji je izvor i uvir svega, Evanđeoski poziv na odluku između Boga i mamona poziv je na odluku za slobodu, samostalnost i sigurnost našega života u Bogu. Tko pozorno sluša Isusove upute i Boga gleda kao Oca koji se za nas brine, može donijeti ispravne odluke. U misi često molimo za svjetlo mudrosti Božje da se vremenitim dobrima tako služimo da vječna ne izgubimo, nego steknemo.

Isus zaključuje: "Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva da vas, kad ono umine, prime u vječne šatore". Osiguratu budućnost a da se ne gleda preko ruba ovoga života i ne misli na svršetak kratkovidno je. Prijatelje treba steći pomoću novca i imanja. takvi se prijatelji stiču darežljivim i širokogrudnim pomaganjem ljudima u oskudici i nevolji, a ne da se još guraju u propast. Takvi nam prijatelji mogu biti zagovornici na sudu, ali i sam dobar čin vrijedi za sebe i za nas.

Upravitelj se pita: "Što da činim?", a Isus mu jasno odgovara. Takvo pitanje i mi postavljamo. Isusov odgovor vrijedi i za nas: misliti na budućnost, ali pritom ne biti prekratak: misliti samo na predzadnju budućnost, na zemaljska dobra, nego na Boga, Jedino nas to oslobađa da drugima činimo dobro. Ako nam to uspije, smijemo se nadati, da će se i za nas ispuniti druga Isusova riječ; "U kući mojega Oca ima mnogo stanova, idem pripraviti vam mjesto" (Iv 14,2).

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA

Mi treba da se hvalimo križem
Gospodina našega Isusa Krista,
u kojemu je spas, život i uskrsnuće naše,
po kojemu smo spašeni i oslobođeni.
                                 Ulazna pjesma

Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože:
Ti si odredio spasenje ljudskoga roda po drvu križa;
sa stabla u raju nikla je smrt,
a sa stabla križa rodio se život;
neprijatelj je na drvetu pobijedio
i na drvetu bio poražen,

po Kristu našem Gospodinu.
                         predslovlje blagdana

croix glorieuse1* Ovaj blagdan je vazmeno slavlje i pomaže nam tumačiti značenje križa koji nije znak samo poniženja nego i slave, koji nije samo simbol mučeništva, nego i oslobođenja, koji nije svrha samom sebi, nego otvara obzorje vječne radosti i slave. Kršćanstvo treba osloboditi previše tmurnih shvaćanja da bi našlo svoju dušu u poruci oslobođenja; ali treba se riješiti i trijumfalizma i „vladanja“, da bi našlo svoju dušu u Isusovoj ljubavi (Kristovo prijestolje je križ).(Francuzi ovaj blagdan nazivaju la Croix glorieuse-slavni Križ)

* Duboki razlog Sinova poslanja - kaže Ivan - jest ljubav. Ivan nam stalno stavlja pred oči u svojoj teologiji: mi ljubimo jer smo najprije ljubljeni. Isus je prvi otvorio put ljubavi i mi kao vjernici trebamo odgovoriti na tu Božju inicijativu.  

* Križ se vertikalno uzdiže prema nebu, prema posljednjem određenju naše povijesti, vječnosti i slavi. Razumljivo je da je današnja kultura isključila smrt jer ona vodi u bezdan ništavila. Za vjernika Kristova je smrt rastrgala zastor našega obzora i uvela nas je u nadu, slavu, u vječnost. Naša liturgija predokus je vječnog slavlja i sreće. „I gledat će lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima. Noći više ne će biti, i ne će trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospodin Bog, i oni će kraljevati u vijeke vjekova“ (Otk 22,4-5).

* Križ zauzima središnje mjesto kršćanske tradicije. On je znak pobjede koja je plaćena cijenom poraza: „Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« (…) poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8). U misteriju križa možemo prepoznati Božje crte objavljene u Isusu Kristu. Otajstvo križa je jedina stvarnost koju je Krist pisao vlastitom rukom i svjedoči njegovu volju i želju za spasenjem ljudi. Otajstvo njegova srca može se sažeti riječima koje je u noćnom razgovoru rekao Nikodemu: „Sin je čovječji sišao s neba“ … „da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni“ (Iv 3,13-15). Ovo otajstvo stalnog silaska program je života za „svaki dan“ (Lk 9,23) života njegovih učenika koji, kao Cirenac, primaju na sebe svaku prisilu kao priliku za život prema logici „zrna. koje padne u zemlju“ (Iv 12,24). Na to nas podsjeća znak križa koji svaki dan više puta stavljamo na sebe, znak služenja i ljubavi.
* Na ovaj blagdan trebamo i priznati „ujed“ (Br 21,8) oholosti, sebičnosti, nasilja, čežnje za vlašću i čašću , što se kao otrov gnijezdi u našem srcu, protiv čega se moramo boriti svim snagama. U ovo jesensko doba kada se ubiru plodovi rada i truda, pozvani smo donositi plod sa stabla na koji smo nacijepljeni (Mt 7,20). Štujući križ i ljubeći ga molimo raspetog Gospodina i Kralja za milost da mognemo biti „istog mišljenja kao Krist Isus (Fil 2,4).

* „Znak“ (Post 4,15) koji je Bog utisnuo na naše čelo znači da trebamo biti „čuvari“ svakog brata, makar podsjećao na Kaina. Ovaj je znak i proroštvo Kristova križa, koji svaku osobu unaprijed čuva od neprijateljskog čina. Križni put vodi prema kraljevskoj krunidbi. Bizantinska liturgija moli: „Kriste Bože naš, koji si dragovoljno prihvatio svoje raspeće s pogledom na zajedničko uskrsnuće ljudskog roda, i pisaljkom križa zacrvenio si svoje prste da kraljevski potpišeš, u svojoj dobrohotnosti, čin praštanja, ne zanemarivši nas kada smo u opasnosti da budemo odijeljeni od tebe..“ i jedni od drugih zbog „ujeda otrovnih zmija“ egoizma. Onda će i za nas vrijediti: U tom ćeš znaku pobijediti.  

* Na prvi pogled križ je sramotan znak poraza i beskorisnog trpljenja. Križ je gorak, okrutan, krvav. Doziva nam u pamet riječi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me zapustio“. Ipak sjećanje na križ je potrebno u svako vrijeme, pa i naše, kada ima previše patnje, neshvatljive i neopravdane patnje, sablazan kao što je sablazan i križ.
Da bi se mogao shvatiti ovaj skandal potrebno je Kristov križ povezati s križem Uskrslog. Treba čitati povijest obrnutim vremenom, to jest polaziti od uskrsnuća do muke. Dakako, Krist je najprije umro u muci, zatim je uskrsnuo u slavi. Ali zapravo posljednja stvarnost postaje prva: kao uskrsli sutra, umro je jučer, kao budući proslavljeni Gospodin, on se utjelovio u krilu Marijinu. Krist koji je uskrsnuo od mrtvih prije nego mi, postaje, po svojoj muci i svojoj smrti, Krist nama darovan. Uskrsna teologija osvjetljava teologiju križa. Isus je govorio o zrnu koje daje ploda pošto je posijano u zemlju.

10 MOSAIC_NAPLES_CRUCIFIX

Križ

U krajevima pod rimskom vlašću, u I. stoljeću naše ere, križ je bio mučilo za robove, zločince nižeg ranga i pobunjenike svih vrsta. Bila je to ujedno okrutna smrtna kazna i sramotno poniženje.
U židovskom shvaćanju iz tog vremena svatko tko je bio osuđen smrću na stupu smatrao se prokletim od Boga, i tijelo dotičnoga bilo je nečisto.

Dopuštajući da bude razapet Isus se ubrojio među „posljednje“ od društva, i „odbačene“ od neba u očima njegovih sunarodnjaka. Za pogane, postao je meta prezira; za vjernike objekt skandala.
Teško je nama danas zamisliti šok koji je izazvao Isusov svršetak kod njegovih bližnjih i učenika: za njih je sramotni Mesija uistinu „obrnuti svijet“.
Ipak, Krist i njegovi vjernici, daleko od toga da maskiraju ili ublaže ovaj tragični završetak povijesnog života Sina čovječjeg, uzeli su križ kao središnji znak otajstva sveopćeg spasenja. Uskrsli Isus ne skriva svoje rane raspeća, pokazuje ih naprotiv i poziva da ih dotaknu. Putnicima u Emaus tumači kako je Mesija trebao trpjeti i umrijeti kao „Sluga patnik“, kako ga je navijestio Izaija. Petar, pred Velikim vijećem (Sinedrijem) proglašava preokret vrednota na križu: ovoga Isusa kojega su ljudi pribili na drvo križa, Bog je uzvisio sebi zdesna; ovaj iskrvavljeni odbačenik daje život i potpuno spasenje onima koji hoće.
Pavao će razraditi prvu i definitivnu teologiju križa: sablazan za Židove i ludost za pogane. Križ je neobično raskrižje gdje se susreću Božja sila i ljudska slabost, da bi ovu posljednju uzdigao na rang Prvoga.
U raspeću Pavao vidi i posljednje zadovoljenje Zakona i , istodobno, izjavu o njegovu prestanku. U ovoj skandaloznoj egzekuciji pokazuje njegove granice. Zakon nije posljednja Božja riječ. Umire sa svojom žrtvom da bi dao mjesto vjeri.
Kod Ivana, u mističnoj promjeni, križ se pojavljuje kao „prijestolje Slave“, „Jaganjčev tron“, i jedino „Stablo života“. Za kršćanina križ postaje znak njegove „smrti svijetu“ , u njegovu normalnom stanju „progonjenog“; ali i njegova „uzdignuća“ iznad njegova zemaljskog stanja, njegova „uzašašća“ u slavu uskrsloga.
Uzdignut najprije kao kamen-međaš između dva nepomirljiva svijeta, svijeta Zakona i svijeta vjere, tijela i Duha, postaje, u pashalnom misteriju, most između smrti i života.

 

                                                   *****

 

Živjeti u znaku križa

 

Kao kršćanin živjeti u znaku križa ne znači tražiti patnju umjesto radosti, bol umjesto uživanja; ni Isus nije tražio smrt, bila mu je nametnuta. Živjeti u znaku križa dakle ne znači kukavičke slabosti kod sebe i kod drugih proglasiti križem koji treba nositi. Ne može značiti pasivno ponašanje u vlastitom životu kao ni u društvu ili u Crkvi i ispričati se križem, jer se navodno ne može učiniti ništa. Ne može biti kršćanski čovjekovu patnju koja se može odstraniti smatrati križem, protiv kojega nema lijeka.

 

Križ – znak kršćanskog života
Živjeti u znaku križa ponajprije znači ublažiti bol koja je besmislena i koja se može odstraniti. Znači čovjeka skinuti s križa gdje god je moguće. Ni Isus nije došao uništiti, nego spasiti. Da se čovjek skine s križa često nije potrebno ići daleko, možda samo posjetiti i poslužiti bolesnika kod sebe i kod drugih.
Živjeti u znaku križa ne znači glorificirati ni bol ni patnju, nevolju i smrt. Time se nikome ne pomaže. Bol ostaje bol, i patnja ostaje patnja. Ali sigurno znači težinu neizbježnog križa podnositi, ne zanijekati ili potiskivati njegovu brutalnost, na što nas mogu lako zavesti svakodnevne slike trpljenja ljudi u medijima. Biti kršćanin u znaku križa naprotiv znači: imati pouzdanja da se Bog u našem trpljenju zauzima za nas, s nama našu patnju nosi, s nama proživljava i s nama trpi, da je s nama i u najdubljim patnjama. Stoga na kraju krajeva križ nije znak smrti nego života, simbol mučnog probijanja, bolne preobrazbe u novi život. To se dakako možemo pročitati na samom Isusu. Imamo primjera i u života patnika. Neka je bolesnica nad posteljom imala križ izrađen od korijena i pogledom na nj rekla: „S Bogom ne mogu mnogo započeti, ali onomu gore bilo je također teško, on me razumije.“

 

Križ – znak nasljedovanja – dnevni obred
Kao kršćanin živjeti u znaku križa ne znači imitirati muke Kristove, niti nostalgičnim heroizmom tražiti izvanredno trpljenje; znači naprotiv upravo nositi patnju koja nekoga zadesi u njegovoj jedinstenoj životnoj situaciji. Nasljedovanje križa traži da nosimo svakodnevni, „normalni“ križ koji se polako može mijenjati, ili koji se uopće ne može zbaciti; križ svakidašnjice dakle koji ima toliko imena: samoća i napuštenost, zahladnjela ljubav supružnika, iznevjereno prijateljstvo, neuspjeh u radu, briga za djecu, fizička bol, pojava bolesti.
Križ uključuje i tuđi križ, ne samo najbližih, nego i križ svijeta s neizbrisivim nazivima, kao siromaštvo, ovisnost, diskriminacija, brutalna konkurencija, rat, nasilje, iskorištavanje, … Uključuje i križ naše Crkve: njezinu nevjernost evanđelju, i nepravedno napadanje i prezir, omalovažavanje dobra koja čini. Nasljedovanje križa znači prihvaćanje svojeg i tuđeg križa u sve većoj nadi, da i to donosi blagoslov, koji se često ne opaža ili zanemaruje.
Ljudima su potrebni znakovi, simboli, koji daju smisao životu. Križ je znak koji nas ohrabruje da ne posustamo, rezigniramo pred svime što nas u životu može zadesiti. Križ je znak koji traži da odstranimo križ gdje god je to moguće. Križ je znak nade da zadnju riječ nema smrt i uništenje, nego nego „život“ koji je povezan sa svakim križem.

Križ nam je postao samo ukras na zidu i o vratu. Budimo svjesni što nosimo. Od običaja križanja postao je često nepromišljen čin bez vjerskog značenja. Nek i to bude znak naše vjere i nade, da sve tako započinjemo i zahvano dovršujemo.

Dvadeset i četvrta nedjelja C

 

Izl 32,7-11.13-14
Ps 51
1 Tim 1,12-17
Lk 15,1-32

Pravo Božje lice objavljuje se u svojem milosrđu

Bog! Htjeli bismo da je sudac drugih, onih koji su protiv nas. Očekujemo da bude milosrdan prema nama: nije li to "sasvim naravno"?
Takvim mislima sudimo sami sebi i osuđujemo sami sebe.
Bog kojega mi sanjamo samo je jedan idol koji sebi stvaramo i kojega stavljamo sebi u službu. To je nijekanje Boga..
Da, Bog je milosrdan. Tako se objavljuje, tako se čisti od magle koja se rađa u našoj glavi.
To pravo lice može spoznati samo onaj koji priznaje besplatnost njegove ljubavi i koji dopušta da ga ova milost osvoji, tako da se odrazuje u odnosima prema drugima. Nepodnošljiva je svima onima koji su usredotočeni na sebe, pa bili i  "najreligozniji" ljudi!

U ime svoje vjere farizeji osuđuju carinike i grješnike. Optužuju Isusa kao čovjeka koji se druži sa zlima. Ali Isus im suprotstavlja sliku Boga koja je različita od njihove. Ovaj je Bog besplatna ljubav koji traži i daje samo život. Oprašta. Otac koji ljubi idu u susret svojem nezahvalnom sinu. To ne može shvatiti grešnikov brat, siguran u svoja stečena prava.

 

 Božje oproštenje i čovjekova radost

Božje oproštenje nije žalosno. Prečesto se o njemu govori kao o neodređenoj popustljivosti Stvoritelja prema grijesima njegova stvorenja. Da, dakako, čovjek je sagriješio: prijeđimo spužvom preko toga! Božje bi oproštenje bilo barem prijezir, u većini slučajeva, ravnodušnost, i u većini slučajeva, zaborav. "Nemojmo o tome govoriti! To je prošlost!"
Loše je shvaćati da je Božje oproštenje samo izraz milosrđa. Njegova neizmjernog milosrđa: jer ono doista postoji kao Božje lice, kao objava, očitovanje njegove najintimnije naravi. Bog je milosrđe. I svi liturgijski tekstovi o Božjem oproštenju moraju se čitati ne kao svjedočanstvo njegova djelovanja, nego njegova bića.
Dosljedno, ne smije se nikad zauzimati se da bi se postiglo oproštenje nekim spretnim pogađanjem, nego treba dirnuti njegovo srce, pozivom na njegovo milosrđe, na njegovu ljubav.

Kolektivni grijeh i milosrđe
Zlatno tele ne simbolizira kult novca! Dakako, ono je od zlata i dragocjenih metala izliveno kao kip.
Ali problem nije u zlatu od kojega je učinjeno, problem je sam kip! Zlatno tele znači povratak idolima. Obnova idolatrije. Čitav narod, oslobođen iz Egipta, naučio je putovanjem kroz pustinju, da Bog nije materijalan nego duhovan, da se ne časte idoli od kamena ili drva, nego da se vjeruje u Boga, vjeruje da je on ljubav, i da slobodno ide sa svojim narodom, da ga prati u slobodi.
I eto, ovaj se narod vratio idolatriji. To je pogješka! To je napad na Boga naprosto! Postoje li u tome olakotne okolnosti? Odvjetnik bi se znao obraniti: da, postoje drugi narodi s kultom idola; potrebno je vidjeti i dirati svojega Boga, da bude opipljiv i stvaran; postoji želja za susretom na ovom mračnom putu zbog njegove prisutnosti/otsutnosti, iza svijetlog i tajnovitog oblaka...
Mojsije se ne brani. Poziva se na milosrđe Božje. "Gospodine ti si ljubio svoj narod. Ti ga još uvijek ljubiš. S njime si savez sklopio. Dao si mu obećanja. Ti ih dakako poštuješ i ostvaruješ. Smiluj se, jer ti si milosrđe!"
I to ide, osuđujemo se reći, Gospodin "je odustao od zla koje je bio nakanio učinjti svojem narodu": Mojsije je podsjetio Boga da poštuje svoju duboku narav, svoje stvarno biće koje je Ljubav.
Progonitelj kojega je obratilo milosrđe
Ovo milosrđe, koje je znalo otpustiti kolektivni grijeh naroda, preobrazilo je jednog progonitelja u apostola. Pavao je bio hulitelj i progonitelj evanđeoskog nauka i Isusovih učenika. Bio je to svim svojim uvjerenjem, svojom iskrenošću, svim svojim snagama. On je čuvao odjeću onih koji su kamenovali Stjepana. On je tražio izričito ovlaštenje da može službeno progoniti i zatvarati Kristove učenike.Ne može mu se dakle zanijekati autentično "zvanje progonitelja".
Ovaj je ipak isti čovjek kojega je krist izabrao da postane njegov apostol: Pavao se nije obratio, nije se okrenuo: bio je osvojen, nakon što je bio zaveden. Iz kojeg razloga? Jedino zato da njegovo poslanje bude isto kao i Isusovo: Krist je došao na svijet da spasi grješnike. "Od kojih prvi sam ja", veli Pavao. Nisu njega od progonitelja učinile apostolom njegove zasluge, čak nije njegova iskrenost: objekt Božjeg milosrđa je njegovo stanje kao grješnika, Bog se obraća grješnicima.
I to nije marginalno ili drugotno: to što mu je osobno oprošteno, što je pozvan i poslan kao apostol, daje Pavlu pravo kazati kako je ovaj čin Božje velikodušnosti i milosrđa od njega učinio "prvoga od onih koji u njega vjeruju za život vječni".

Radost pomirenog čovjeka
Pojam praštanja prečesto je bio povezan s pojmom žaljenja i pokore. Na "sudu pokore", kako se nekad zvala ispovijed, razgovor se završavao odrješenjem od grijeha i davanjem "pokore". I pokornik se vraćao odrješen. Je li bio "pomiren"? Na brzinu se obavila pokora, ili čak zaboravila, i pokornik se sretan vraćao što je obavio ovu neugodnu formalnost.
Kako je drukčije raspoloženje u evanđelju! Ponajprije, Isus "lijepo prima" grješnike, a da ih ne sudi niti osuđuje, blaguje s njima...
I potom prispodobe "o milosrđu" manje govore o grijehu, praštanju i pokori nego o radosti. Milosrđe je manje put prema pokori nego što je kraljevski put prema radosti...
U gori izgubljena ovca i nađena? Radujte se sa mnom! Pronađena drahma u mračnoj kući? Dođite i radujte se sa mnom! Radost anđela i radost ljudi uvijek je veća od obraćenja i od same pokore i od najtvrđeg grješnika!
Božje oproštenje nije žalosno, pravno, ni pravničko! Već je uzbuđenje stvarateljske radosti: ove nedjelje doznajemo da je milosrđe Božje glavni uzrok naše kršćanske radosti.
Idolopoklonički je narod otkrio da je ljubav koju im Bog izkazuje veća od grijeha. Pavao je naučio da je postao apostol, radostan da služi Isusu, jer je bio grješnik, i kao takav posebno ljubljen od Krista koji je došao radi grješnika. I pastir u evanđelju, sa svojom zadnjom ovcom, kao i kućanica, sa zadnjom kovanicom, raduju se s prijateljima i slave... Zašto ne za dobrim stolom?
Oprošteni grješnik nije neki "stari grješnik" koji melankolično vuče svoje oproštenje natovareno pokorom, to je oslobođen i radostan čovjek, jer znade da ga je Gospodin prvi ljubio, da je njegovo milosrđe postojalo prije nego što je sagriješio...

                                                  *****

 Rasrđeni brat ne zna biti sin  

Uvod u današnju perikopu kratko ocrtava situaciju u kojoj je Isus izgovorio prispodobe o izgubljenima i nađenima. Početnom suprotstavljanju carinika i gješnika s jedne strane i farizeja s druge odgovara suprotnost dvojice braće. Za ispravno tumačenje ne smije se usko ograničiti na povijesno shvaćanje onoga doba, već se treba proširiti na vjersko iskustvo svakog vremena, tako i Crkve, gdje "pravednici" (ili navodni pravednici/pobožnici) misle da dobro poznaju kakav je Božji stav prema "nepravednicima".
Isus nastupa kao učitelj, ali oni koji bi ga trebali slušati, pismoznanci i farizeji, "mrmljaju" protiv njega, dok se carinici i grješnici zanimaju za njegov govor. "Mrmljanje" je u Starom zavjetu bio izraz protivljenja protiv Mojsija (i volje Božje) za vrijeme boravka naroda u pustinji.Tako oni koje možemo smatrati "dalekima" približavaju se Isusu, dok se "bliski" bune protiv njega.
U prispodobi mlađi sin postavlja zahtjeve, po sebi zakonite, u svezi baštine. Odlazak od očinske kuće pokazao je sve svoje negativne posljedice. Mlađi sin gubi svoj društveni i vjerski identitet: ne samo da stupa u službu jednog poganina, nego mora raditi s nečistim životinjama kao što su svinje, nezamislivo za jednog Židova. Rasipanje baštine svraća pozornost na njegovu (ne)odgovornost: potpuno je nesposoban upravljati onim što je donio iz očinske kuće, pokazujući tako svu svoju slabost i nezrelost; još više, kad je sve izgubio, nema više ništa što bi ga vezalo s njegovim korijenima, dakle, u stvari nije više "sin". Priznavanje takvog stanja polazna je točka njegova povratka i obraćenja: kad je postao svjestan da više nije "sin" i da je izgubio samog sebe, može odlučiti vratiti se k ocu.
Prizor se mijenja i nastupa druga osoba: otac. Pripovjedač stavlja u središte njega i njegove postupke, a ne više postupke sina. Još prije nego je sin mogao priznati svoj grijeh, otac ga grli i ne dopušta mu da izgovori svoj pripravljeni govor (vidi razliku između r.21 i r.19). Odijelo, prsten i sandali znak su da je onaj koji ih nosi "sin" ovog oca, sa svim počastima i ovlastima vraćenog mu dostojanstva. Značajan je i povod radosti i slavlja (rr. 24 i 32): iskustvo obraćenja i povratka uspoređuje se s prevladavanjem smrti. U očevu shvaćanju, koje je sin spoznao duboko istinitim, odalečenost od kuće bila je jednaka smrti, jer je bila gubitak upravo onoga što je u životu najistinskije i najdublje.
Treći prizor. nastupa stariji sin. Dok je otac ižarivao radost i ljubav, brat je hladan i ljutit. Usprkos svojoj fizičkoj blizini i on je bio daleko od oca. Odgovornost za takvo stanje snosi sin. Otac odlučuje izaći iz kuće i poći k sinu, a on nikako ne postupa kao prema ocu. Prigovara bez osjećaja i poštovanja te nastupa kao sluga: služi, sluša i izvršava zapovijedi. Takvim riječima pokazuje da se više smatra slugom nego sinom ( čudno, ako se usporedi s r.19 i r.21). Otac blago prigovara: "Sinko, ti si uvijek sa mnom, i sve moje - tvoje je". To nije samo pravna konstatacija, već hoće podsjetiti na velikodušno sudjelovanje karakteristično za odnose oca i sina gdje je ljubav iznad prava.
Od prispodobe prelazi se na stvarnost Isusova poslanja. Izraz "trebalo je" u evanđeljima odnosi se na Božji plan spasenja koji su naviještala Pisma i koji je Isus ostvario. Stoga bi vjerni Židovi (kao što su pismoznanci i farizeji) trebali priznati Isusov stav prema grješnicima kao istinsko Božje djelovanje i prisutnost kraljevstva Božjega.
Treba naglasiti da prispodoba na kraju naglašava "povratak životu", ali ništa ne kaže o konačnom ponašanju starijega sina: je li popustio na očevu molbu ili nije, te ušao u kuću na slavlje. Način pripovijedanja je takav da na kraju odluče oni kojima je priča upućena, pismoznanci i farizeji koje zastupa stariji sin, te ih Isus pozivlje da se identificiraju s njime. Ako je to vrijedilo u Isusovo vrijeme, situacija je drukčija kada Luka piše evanđelje: on se obraća kršćanima svojega vremena i otvoreni svršetak obraća se baš tim čitateljima. Oni su pozvani odlučiti se kakav će stav zauzeti u odnosu prema grješnicima, te stoga razmisliti kako shvaćaju i svakodnevno žive kao sinovi nebeskog Oca. Suvišno je nadodati da se evanđelje navješteno u liturgiji obraća svim prisutnim vjernicima, to jest onim "bliskim", i od njih se traži da se identificiraju sa starijim bratom i odluče: hoćemo ili nećemo sudjelovati u slavlju koje Otac priređuje za grješnike, i tako iskusiti život koji pobjeđuje smrt?

                                                       *****

 

Prispodobe milosrđa

Obično u 15. glavi Lukina evanđelja gledamo tri prispodobe: o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu. Tekst zapravo sadrži dvije prispodobe: prva dvostruka o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi, i druga također dvostruka o dva izgubljena sina. Izgubljenoj ovci odgovara mlađi sin, izgubljenoj drahmi stariji sin. Na kraju svakog od četiri dijela nalaze se vrlo slične riječi: radovati se i/ili slaviti jer je nađeno izgubljeno. Ne radi se o "radosti" samo pastira, žene, njihovih susjeda i prijatelja, čitave obitelji, nego i o radosti "neba" i Božjih anđela. Usporedna mjesta su u sva četiri dijela: ovca je izgubljena "u pustinji" a mlađi je sin "otputovao u daleku zemlju"; i drahma je izgubljena ali nije izašla iz kuće, tako i stariji sin, iako nije napustio očev dom ("ti si uvijek sa mnom"), nije zato manje izgubljen, i on: "približio se kući" ali "ne htjede ući".
"Farizeji i pismoznanci", kojima se obraćaju prispodobe, prigovaraju Isusu ono što prigovara stariji sin ocu, "da prima grješnike i da jede s njima".                                        

 

Otac i dva sina - A

1. Pitanje života i smrti
"Evo sin moj bijaše mrtav." Je li to samo način govora ili je stvarnost, orijentalno pretjerivanje ili istina koju treba doslovno shvatiti; mlađi je sin bio zaista umro ili je bio samo u smrtnoj opasnosti jer nije više imao ništa od čega bi živio? Ne, bio je zaista mrtav, kao sin, a i kao čovjek. Je li još uvijek čovjek onaj kojemu se uskraćuje i hrana za životinje, onaj koji je manje cijenjen od svinja? Mrtav je kao sin, jer se ponašao kao da je otac mrtav: uzeo je svoj dio baštine. Ostavivši očevu kuću, otputovavši u daleku zemlju a da nije ostavio adrese, odrekao je oca, nije više sin. Odbivši da živi kao sin jednako je kao biti mrtav za oca. Naročito kad je zadnja veza koja ga je, njemu usprkos, vezala s ocem i omogućavala mu da živi kao sin, iako nije bio toga svjestan, njegov dio baštine, nestala. Dok je bio baštinik, iako daleko od oca, pa i kad je bio u iluziji da može živjeti od vlastitih sredstava, živio je na račun oca. Sad kad je sve potrošio, kad ne može živjeti očevim sredstvima, tražit će da živi drukčije.

2. "Tko hoće zadobiti svoj život izgubit će ga..."
Misli da može živjeti za se, od vlastitoga rada. Ali brzo će spoznati da, iako radi, isto umire od gladi, kao da uopće ne radi. Gorko doživljava da mu nitko ne da jesti, da njegov život nema nikakve vrijednosti ni za koga i da može umrijeti. Kad mu je sinulo da se vrati k onomu koji mu je jedini dao čim je on zatražio, - bio mu je dao život, a da nije bilo nužno da ga pita, - usta i ide k svojemu ocu, ali još uvijek nije shvatio koji je pravi izvor života; još uvijek misli da se sam može uzdržavati. Dakako vraća se ocu, priznaje svoju grijeh, ali još se nije ponizio da se prizna sinom, to jest netko koji sve prima od oca. Ne samo da nema vjere u očevu dobrotu, već ustraje u vlastitoj oholosti te hoće živjeti zasebno. Vratio se mišlju da postane plaćenik, da hoće živjeti od vlastitog rada. Otac već unaprijed mu ne daje da iznese takvu namjeru, sličnu huli. I umjesto plaćenika, evo nanovo obilje besplatnih darova: odijelo, prsten, sandali, ugojeno tele i slavlje; hrana i odjeća što nije proizvod njegova rada.

3. "Vi ste sinovi, ne robovi"

Kao i mlađi sin, tako se i stariji vlada kao plaćenik, kao rob a ne sin: "Evo koliko ti godina služim". Otac nije onaj kojemu svaki dan sve duguje, nego onaj koji mu duguje plaću za njegov rad. Smatra oca poslodavcem, ne glavom obitelji, nego poduzetnikom. Nije shvatio da se ne može zaslužiti vlastiti život; zarađuje se novac, ali novac se ne smije zamijeniti sa životom. Nije shvatio da on nije dao život sam sebi. Može se pitati, suprotno od mlađega, je li ikad iskusio dar.

Dok je mlađi doživio da mu nitko drugi osim oca nije dao jesti, stariji optužuje oca da mu nikad nije dao ni jareta za slavlje. Budući da je toliko godina doživljavao rad ne kao dar koji mu se daje i on daje, što je plod svojega rada smatrao ne kao dar nego kao ono što mu se duguje, ne čudi što odbija svaki dar od oca. Tko nije nikad davao ne može zamisliti da se to može činiti. Izabire tako trenutak kad je otac ubio ugojeno tele, da mu prigovori da mu nikad nije dao ni jareta. Nije shvatio da je slavlje i za njega. Ne prihvaća da otac obdaruje sina i odbija dar što ga otac daje i njemu za zajednički susret.

4. Svi gješnici
Stariji nije bolji od mlađega, čini upravo ono što prigovara bratu: ovaj je bio napustio dom, a on odbija unići. kao i on lišava se hrane i osuđuje se na glad. Kao on traži baštinu: kako je brat pojeo svoj dio s prostitutkama i nema više prava ni na što, ni na ugojeno tele ni na ostalo, to je dio očevine koji mu spada. Obojica drže da je hrana, dakle i život, plod vlastitog rada. Nijedan od dvojica zapravo nije sin. Još više, u času kad mlađi to opet postaje, stariji pokazuje da nije sin, da nije nikad bio. Onomu koji je sagriješio otac oprašta u času ispovijedi, drugi pak koji se smatra pravednim, koji kaže da je pravedan jer nije nikad prekršio očevu zapovijed, raskrinkan je kao grješnik u času kad odbija opravdanje koje mu otac daje. Uloge se preobrću: pravednik koji nije ostavio doma ostaje vani bez jela, dok unutra opravdani grješnik sudjeluje na gozbi i slavlju. Stariji se isključuje i ne prima očeve darove, dok ih mlađi uživa u izobilju. Osim ako nije... Ali priča to ne kaže.
Uobičajeni naslov priče daje prednost mlađemu i kršćanski se čitatelj lako poistovjećuje s izgubljenim i nađenim sinom. Zašto se stariji tako savjesno zaboravlja, dok se prispodoba baš njemu obraća; dok je priča o mlađemu na neki način ovdje samo da se po sličnosti i kontrastu istakne starijega: Možda nam nije previše sličan!

5. Očev dar
Ako treba paziti da se ne zaboravi stariji, ne smije se ni otac izgubiti s vida, da je zapravo, od početka do kraja, otac središnja osoba. Otac, koji je nebeski Otac. prisutan je kao onaj koji daje/dariva, kao jedini koji daje i daje sve, baštinu, odijelo, hranu. Više od svega, više od odijela, s kojim se često sparuje, hrana je, eminentno simbol Božjega dara i načina na koji trebamo primati Boga. Jer, ako se baština daje samo jednom, i odijelo od sezone do sezone, hrana se daje svaki dan: kao što se mana, koja nije proizvod čovjekova rada nego je simbol Božjega dara, daje svaki dan i treba je svaki dan primiti kao eminentni znak njegove rasipnosti.

                                                           *****

B

Veseliti se i slaviti
Svi su pozvani veseliti se i sudjelovati na slavljeničkoj gozbi na kojoj se prima raskajani grješnik. I starijeg sina otac pozivlje da uđe u kuću na slavlje i da se veseli sa svim ukućanima, da jede od ugojenog teleta priređenog zbog povratka mlađega sina. Tako je bilo za prijateljice i susjede žene koja je našla izgubljenu drahmu, tako i za prijatelje i susjede čovjeka koji je našao izgubljenu ovcu. Na isti su način farizeji i pismoznanci pozvani da uđu u radost Božjih anđela, da s Isusom prime carinike i grješnike koji su došli slušati Isusa i sudjelovati na slavljeničkoj gozbi.

Pravednici kojima nije potrebno kajati se
Kao i stariji sin u prispodobi, farizeji i pismoznanci izvršavaju sve Božje zapovijedi i dobro paze da koju ne prekrše. Ne gube se u pustinji kao izgubljena ovca, niti su ostavili kuću da bi živjeli daleko razuzdano kao mlađi sin. Ni izgubljena drahma nije izašla iz kuće; ipak je bila izgubljena kao i ovca u pustinji. Nema nikakvog razloga sumnjati u riječi starijega sina kada kaže da nije nikad prekršio niti jednu očevu zapovijed, kao što su i farizeji i pismoznanci vjerni vršitelji Gospodnjeg zakona. Njihov jedini grijeh je onaj što nemaju potrebe kajati se, što odbacuju kajanje braće, osporavaju ocu i Isusu vlast opraštati. Taj je grijeh tako težak da će i oni, ako se ne kaju, biti izgubljeni i predani smrti.

Činiti djela Božja
Otac u prispodobi je Bog, Otac milosrđa. Ali je i Isus, jer kao i on prima grješnike i blaguje s njima. Kao i Otac, on je onaj koji daje hranu; bit će također on koji se daje, koji se daje kao hrana svaki dan, jedini pravi sin, koji sam sebe prima od Oca, koji je čisti Očev dar, on je utjelovljenje njegove rasipnosti. On nas pozivlje da primimo svoju braću i da se radujemo zbog povratka grješnika, pozivlje nas da se obratimo i praštamo, svi smo pozvani da budemo milosrdni. Ove su prispodobe obično nazvane "prispodobe milosrđa": i zaslužuju ovaj lijepi naslov, ali uz uvjet da se shvati kako se ne radi samo o Božjem i Isusovu milosrđu, nego i o milosrđu koje mi moramo prakticirati. Što se tiče uobičajenog naslova druge prispodobe, "izgubljeni sin", bit će ljepše i točnije, da je shvatimo kao poziv upućen starijem sinu, a i nama, da sa svoje strane oživotvorimo rasipnost koju je Bog pokazao u Isusu.
                         Roland Meynet, Il Vangelo secondo luca, analisi retorica

24. NEDJELJA KROZ GODINU C

Uz beatifikaciju svećenika Miroslava Bulešića

Izl 32, 7-11, 13-14
Ps 51, 3-4.12-13.17. 19
1 Tim 1, 12-17
Lk 15, 1-32

0652do02 

 

Jahve je razočaran svojim narodom. Oslobodio ga je iz ropstva, vodi ga u Obećanu zemlju, gotovo svakodnevno komunicira s Mojsijem, narodnim vođom, brine za jelo i piće, želi tom narodu pokazati put ispravnog moralnog života kroz deset zapovijedi, a rezultat je svega toga izdaja naroda i njegovih predvodnika, rezultat je zlatno tele usred pustinje koje bi trebalo zamijeniti Boga. Na sva dobra koja Jahve čini, narod odgovara zlom u svim njegovim varijantama. Po ljudskoj su logici grijeh i izdaja naroda neoprostivi. I Jahve poseže za tom logikom koja se čini jedino ispravno rješenje. Božja bi osveta bila konačno rješenje, uništenje zla, ali i svega dobra koje je Bog do tada podario svom narodu. Mojsije dobro zna da su grijeh i izdaja naroda teško oprostivi. Zato i ne pokušava opravdati narod. Naprotiv, podsjeća Boga na dobra koja je do sada učinio, na njegova obećanja, na svoje velike prethodnike, baštinike tih obećanja. Mojsije napušta ljudsku logiku i igra na kartu Božjeg milosrđa i Božjeg oprosta. Mojsijevo uvjerenje da će Jahve ostati dosljedan Božjoj logici, jedina je slamka spasa za koju se Mojsije hvata kako bi Bog poštedio narod. Slamka su spasa Božje milosrđe i ljubav, unatoč svemu, unatoč izdaji i zlu. I zaista, kao da Jahve želi poručiti: „Neka moja osveta i ovoga puta bude moj oprost!" Ljudska je logika  vodila u propast i uništenje. Božji oprost vodi u život. Vječno iskustvo koje čovjek doživljava u odnosu sa svojim Bogom.

Ljudska logika također govori da nije pametno ostaviti same devedeset devet ovaca i tražiti jednu jedinu izgubljenu. Rizik je prevelik. Uostalom, ovca koja se jedina izgubila, očito nije bila pametna, vjerojatno se zaletjela u neko polje za boljom hranom i tako nekome nanijela štetu. Ima li smisla tražiti ovako „grešnu" ovcu? Zar nije logičnije prepustiti je njezinoj sudbini pa neka sama snosi posljedice svoje nesmotrenosti i grešnosti? To će biti i svoje.

vrsna osveta pastira prema neposlušnoj i pohlepnoj ovci. Ljudski pastir vjerojatno bi tako i postupio. No, Bog opet poručuje: „I prema takvoj izgubljenoj i grešnoj ovci moja će osveta biti oprost!"

Tko to od nas nije u napasti složiti se s opravdanim gnjevom starijeg sina koji, uza sva dobra koja je učinio, ostaje u drugom planu, dok otac bogato nagrađuje mlađeg sina koji je utonuo u svakojaka zla? Koji to ljudski otac ne bi takvom rasipnom sinu uputio makar riječ prijekora? Koji to ljudski roditelj ne bi vlastitom sinu ukazao na zlo koje je učinio i možda ga čak neko vrijeme pustio da ispašta za to zlo? Ljudska su pravednost i ljubav često simetrični. I vjernik često zamišlja Boga na simetričan način, koji na vjernost odgovara nagradom, a na nevjernost kaznom. Tako razmišlja i stariji sin. I ponovno nas iznenađuje Božja logika koja razbija granice simetričnosti. Bog Otac i ovoga puta, u odnosu na mlađeg rasipnog sina, poručuje: „Moja je osveta oprost!" Ljubav bez granica, a ne simetrija, načelo je Božjeg djelovanja.

Je li čovjeku-vjerniku uopće moguće takvu radikalnu Božju „nelogičnost" ostvariti u životu u odnosu na svoje bližnje? Teško. Ali alternative nema. Svi su ljudi, naime, pozvani oprostiti sedam puta. Kršćani su, međutim, dužni oprostiti sedamdeset puta sedam, tj. uvijek, bez granice, radikalno. To je onaj evanđeoski radikalizam koji tvori samo srce kršćanske vjere i predstavlja onu posebnost koja je prisutna samo u kršćanstvu. Kršćanin koji ovaj radikalizam nastoji ostvariti, često postaje mučenik jer ljudska logika ne trpi radikalizam. Ona voli „razumnu mjeru" i kompromis.

Uskoro će Crkva u Hrvata dobiti novog blaženika, svećenika i mučenika Miroslava Bulešića. Proglašen je mučenikom ,,in odium fidei", iz mržnje prema vjeri. Ova mržnja nije bila usmjerena prema vjeri sadržanoj u vjerskim formulama ili molitvama. Mržnja je bila usmjerena prema življenoj vjeri, prema Bulešićevu radikalizmu i dosljednosti u praktičnom življenju svoje vjere i ispunjavanju svog svećeničkog poziva. Zato je bio trajni izazov bezbožničkom režimu. Sustavno je prelazio granice simetrije i ljudske logike. Na sve napade, prijetnje i klevete koje su mu dolazile s mnogih strana, njegov je odgovor bio: „Moja je osveta oprost!" Ove su mu riječi bile na usnama i u trenutku mučeničke smrti. Potpuno je usvojio logiku koju ima Jahve prema svom narodu, Boga-Pastira prema izgubljenoj ovci, Boga-Oca prema rasipnom sinu. Ljubav koja rađa oprost unatoč svakoj ljudskoj logici i često završava mučeništvom. Upravo je u tome suština kršćanskog mučeništva, za razliku od nekakvog fanatičnog samoubilačkog čina s golemim žrtvama. Korijen i uzrok kršćanskog mučeništva uvijek je u ljubavi, a ne u mržnji.

Beatifikacija Miroslava Bulešića nije samo čin priznanja čovjeku koji je svoju vjeru i svoj poziv živio radikalno. Njegova je beatifikacija prije svega povratak svih nas na izvore Evanđelja, u središte Kristove poruke koju smo pročitali u današnjem Lukinu Evanđelju. Ovo središte glasi: ljubav rađa oprost!

U pulskoj Areni, vidljivom simbolu mučeništva, hrvatski će se vjernički narod prisjetiti i svih onih poznatih i nepoznatih mučenika ,,in odium fidei", običnih vjernika i svećenika, koji nisu, doduše, službeno okrunjeni palmom mučeništva i proglašeni blaženima, ali su u svijestima svih nas ugrađeni u temelje hrvatskog naroda, njegove vjere i odanosti Crkvi.

Naše sudjelovanje u beatifikaciji Bulešića, bilo izravnom nazočnošću, bilo putem medija, bit će glasni krik protiv svake ideologije koja priječi radikalno življenje vjere, koja se vodi samo logikom simetričnosti, koja gazi osnovne ljudske i vjerske vrijednosti. Hrvatski narod ima nasušnu potrebu povratka na vlastite izvore. Težnja za kompromisima i nekakvim simetrijama udaljila nas je od življene vjere, a katkada i od nekih osnovnih ljudskih vrijednosti. Poput Božjeg naroda u pustinji imamo potrebu modernih „Mojsija" koji će nam u tome pomoći.

Miroslav Bulešić moderan je blaženik, onaj „Mojsije" koji nama danas ukazuje na činjenicu da za kršćanina ljubav i oprost nemaju alternative; koji nas podsjeća na dobra koja smo vjerom dobili; koji od nas zahtijeva više dosljednosti u življenju vjere i vlastite ljudskosti.

Neka nam njegova beatifikacija bude poziv da se odreknemo raznih „zlatnih teleta", da u ovo društvo unosima više ljubavi i oprosta, pogotovo prema izgubljenim ovcama i drahmama.

Neka nam Miroslav Bulešić, svojim zagovorom kod Boga, u tome pomogne.

Amen.

Josip Grbac

der-verlorene-sohn-s koeder

Volim rasipnog

„Čovjek neki imao dva sina“. Ovim jednostavnim i bajoslovnim riječima počinje najljepša prispodoba, i nijedna stranica na svijetu kao ova ne opisuje naš život, nijedna kao ova ne otkriva srce samoga Boga.
Izgubila se ovca, izgubila se drahma, izgubio se sin. Reklo bi se da je Bog doživio neuspjeh. Naprotiv ljubav pobjeđuje baš gubeći se iza onih koji su se izgubili. Bog ovih prispodoba „jest Bog koji se gubi i iza jednog jedinog. Dosta je jedan, samo jedan od nas, i k tome zalutali…“ (A. Casati).
Ja volim rasipnog. Rasipnik je povijest svih, svi smo doživjeli ovu krizu buntovnika, i često  pobuna je bila samo predigra izjave ljubavi.
Ali rasipnik pase svinje. Slobodni buntovnik postao je rob, gladuje, „može ukrasti mahune svinjama, ali to ga ne zadovoljavaju, kao njih, same mahune. Je l' to okrutnost? Ne, Providnost“ (P. Mazzolari). Čovjek se rađa sa srcem koje boluje za dalekim stvarima.
Mladić se sjetio domaćeg kruha i kreće na put k ocu.
Bog ne istražuje razloge njegova povratka, bilo radi kruha bilo radi oca, dosta je da kreneš na piut, on „te vidi izdaleka“, trči ti ususret, baca ti se oko vrata, ne da ti govoriti, želi te spasiti od tvojega srca kada te srce optužuje, da te spasi i od kušnje da se optužuješ zbog prošlosti.
Otac ne gleda unutrag, ne traži kajanje, nije mu do optuživanja i osuđivanja,  već otvara novu budućnost.  Hoće spasiti propalog sina koji se zadovoljava da bude najamnik, želi ga spasiti od njega samoga, od njegova srca sluge, vraćajući mu srce sina. Nikad neće spasiti čovjeka od njegova dubokog zla ni pokora, ni strah, ni grižnja, nego ono što život čini višim, zagrljaj i slavlje koje priređuje Otac, Otac veći od našega srca.
Stariji se brat vraća sa svog posla i zapada u krizu: krepostan i nesretan, jer sve mjeri prema učinku, prema računici davanja i imanja: „Ja sam ti uvijek bio poslušan, a ti mi nisi dao ni jareta“. On je izvršio zapovijedi, držao se reda, ali kao najamnik; to je ispovijed promašenog čovjeka, koji je sve dobro učinio ali u srcu sanjajući sasvim drugi život.
Pošten ali nesretan, jer je njegovo srce otsutno. „Tajna je uspjelog života raditi za ono što voliš i voljeti ono za što radiš“ (F. Dostojevski).
Ali otac želi spasiti i njega od njegova srca kao sluge: „Ti si uvijek sa mnom, i sve moje tvoje je“. Je li razumio?
Oče, nisam dostojan, ali isto primam tvoj zagrljaj, tvoju novu haljinu, tvoje slavlje. Vječni sam prosjak, vječni varalica. Tvoja sam agonija, tvoja sam radost. Tvoj sam sin. 
Hvala što si takav Otac, božanski Otac.
Ermes Ronchi

„Znak nade za cijeli svijet“

Maria-Geburt

 

Crkva slavi tri rođendana u godini: Božić – Isusovo rođenje, dne 24. lipnja rođenje Ivana Krstitelja i 8. rujna rođenje blažene Djevice Marije.
Kod rođendana obično ne slavimo ono što neki čovjek učinio i postigao, nego samu osobu. Radujemo se njoj i prihvaćamo ju. Jedinstvena je na svijetu.
I blagdan Marijina rođenja pun je radosti i zahvale za njezin život. Ne slavimo neke posebne Marijine kreposti i osobne zasluge, nego prihvaćamo njezin život s njezinim životnim određenjem Majke Otkupiteljeve. Zahvalno priznajemo da joj je Bog – kao i Ivanu Krstitelju – već od početka odredio posebno mjesto u povijesti spasenja. „Sretna li si, Djevice Marijo, i svake hvale predostojna, jer iz tebe se rodilo Sunce  pravde, Krist Bog naš!” kličemo prije evanđelja.

Liturgijski tekstovi stalno povezuju Marijino rođenje s rođenjem Isusa kojega je Marija rodila. Tako se kaže u molitvi dana, kojoj korijeni sežu u 7./8. stoljeće: „Otvori vjernicima  blaga nebeskih milosti. Rođenje Otkupitelja iz Marije bilo je za nas početak spasenja; blagdan njezina rođenja nek nam utvrdi i umnoži mir na zemlji.“ Marijino rođenje već naviješta novo doba spasenja u Isusu Kristu. Stoga liturgija slavi Mariju kao „Zoru spasenja“ i „znak nade za čitav svijet“ (zaključna molitva) i kao „zvijedu mora“ i „vrata nebeska (Večernja) i njezin život kao „svjetlo Crkve.

Porijeklo blagdana
Spomen Marijina rođenja 8. rujna potječe od blagdana posvete jedne Marijine crkve u Jeruzalemu; današnja crkva svete Ane već je u 5. stoljeću bila na tom mjestu. Jedan marijanski himan bizantinskgm pjesnika Romana Meloda iz 6. stoljeća upućuje na to da je narod već slavio taj blagdan.
Papa Sergije I. prihvatio ga je u 7. stoljeću za rimsku Crkvu. Kao veliki blagdan odredio je i datum mlađeg blagdana Bezgrješnog Začeća Marijina 8. prodsinca.

Radost zbog života
Značenje Marije jedinstveno je u povijesti spasenja. Blagdan njezina rođenja upućuje i na to da čovjek ne stvara sam sebi smisao i važnost svojega života. Od rođenja ima mjesto u Stvoriteljevu planu koje ne može preuzeti nitko drugi. Njegov životni zadatak ne sastoji se u tome da postane „netko”, nego da - kao Marija – prihvati ono što, primivši od Boga,  već jest.
Liturgijske molitve i pjesme ovog blagdana, za razliku od drugih, radosne su i neopterećene, skoro zaigrane. „Pozivaju nas da i ni mi ne prihvaćamo sebe tragično, već da se osjećamo slobodnima i da jednostavno budemo ondje gdje smo, te da u toj slobodi zadivljeno u stvorenju spoznajemo odsjaj Božje ljubavi” (G. Voss).

                                                                               *****

Marija, ova sveta i božanska duša, u Crkvi je ono što je zora na nebeskom svodu ; ona neposredno prethodi suncu. Ali ona je više od zore: jer ona ne prethodi samo suncu, ona ga treba nositi i roditi svijetu, darovati Život, Spas, Svjetlo svemira, i onamo donijeti Sunce Istok, izlazeće Sunce, jer ono koje nas osvjetljuje samo je sjena i slika.
Zemlja koja ne bi poznavala Boga, ne bi poznala ni ovo djelo Božje na zemlji.
Marija se rađa bez buke, svijet o njoj ne govori i Izrael ne misli na nju, iako je ona cvijet Izraela i najuzvišeniji cvijet zemlje.
Ali ako zemlja ne misli na nju, nebo je vidi i štuje kao onu kojoj je Bog dao život za tako veliku stvar, i da svijetu iskaže tako veliku službu samom svojom osobom, to jest da ga jednog dana odjene novom naravi. I ljubi je i na nju gleda sâm Bog koji se od nje hoće roditi. On dakle ne gleda na velike, na kraljeve kojima se zemlja klanja; i prvi i najslađi Božji pogled na zemlju upravljen je na ovu poniznu Djevicu koju svijet ne poznaje.

Kardinal Pierre de Bérulle

Prijajva