13, lipnja

Imendani: Antun, Germana, Viktorin, Gerhard, Rambert

Sveti Antun Padovanski

Antun je potjecao iz plemenite lisabonske obitelji, a na krštenju je dobio ime Ferdinand. Kad mu je bilo 20 godina, stupio je u red regularnih kanonika sv. Augustina kod Lisabona. Zatim prešao u samostan Sv. Križa u Coimbru, koja je tada bila najčasnije kul­turno središte Portugala. Ondje se dao na proučavanje Svetog pisma i svetih otaca. Vjerojatno je g. 1219. bio zaređen za svećenika.

Već sljedeća godina za Ferdinanda postade prijelomna. Tada je kroz Coim­bru prolazila povorka s relikvijama prvih mučenika novoosnovanoga franjevač­koga reda, koji poginuše za vjeru u sjevernoj Africi. I mladog je Ferdinanda obu­zela živa želja za mučeništvom, da i on svoju vjeru posvjedoči krvlju. Stoga za­moli za dopuštenje da smije stupiti u franjevce. Stupivši u novi red, promijeni ime i prozva se Antunom. Još iste 1220. g. kao misionar ot­putuje u Maroko, ali žestoka oluja baci brod na sicilijsku oba­lu. Na Siciliji je u proljeće 1221. ostao posve kratko vrijeme.

Na Duhove g. 1221. sveti Antun je u Asizu sudjelovao na glasovitoj franje­vačkoj skupštini zvanoj »na hasurama«. Ondje se susreo i sa svetim Franjom. Antun je zablistao kad je nena­dano morao održati propovijed u Forliju kod jednog svećeničkog ređenja. Tada je otkriveno njegovo veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetoga pisma, i njegova rječitost. Počeo je propovijedati u Riminiju, gdje je obratio krivovjerca Bonilla. Kao propovjednik borio se protiv tadašnjih nauka katara, patarena i albigenza, protiv zlih običaja, a nastojao je pomiriti zavađene stranke te obnoviti vjerski i ćudoredni život kršćana.

Od g. 1223-1225. Antun kao učitelj svete teologije u bolonjskom samo­stanu Santa Maria della Pugliola postavlja temelje franjevačkoj teološkoj školi koja će kasnije dati velikih učitelja, od kojih su najveći sv. Bonaventura te Ivan Duns Skot. Kao profesor teologije Antun je dobio pismo od utemeljitelja reda sv. Franje, u kojem mu serafski otac mudro napominje: »Sviđa mi se što braći predaješ teologiju, samo ako studirajući ne gasiš duh molitve, kako i stoji u našem Pravilu.« Od 1225-1227. Antun se nalazi u južnoj Francuskoj. Nastupao je apostolskom slobodom pro­tiv brojnih krivovjeraca.

Nakon Uskrsa 1227. Antun se vratio u Italiju da u Asizu, kao limoški ku-stod, sudjeluje na generalnom kapitulu reda. Tada je bio izabran za provincijala emilijske provincije u Italiji i tu je službu obnašao tri godine. No i kao po­glavar nije prestajao propovijedati. Propovijedi je napisao da bi se njima mogla poslužiti i njegova subraća.

PapaPio XII. pro­glasio je Antuna naučiteljem Crkve.
Briga mu je vila duhovno dobro vjernika. Za­to sv. Antun razvija naročito ove teme: zapovijedi i kreposti kršćanskoga ćudo­ređa. Od kreposti osobito naglašava: vjeru, ljubav prema Bogu, samilost prema siromasima i potrebnima, duh molitve, poniznost, samozataju, a obara se na sve poroke svoga vremena kao što su: oholost, škrtost, bludnost, lihvu. Na ovu se posljednju naročito žestoko okomio i nemilosrdno je šibao. Razvio je i nauk o sakramentu po­kore.

Negdje oko Uskrsa g. 1228. svetac se u poslovima svoga reda nalazio u Ri­mu. Tada je propovijedao u prisutnosti velikog franjevačkog prijatelja pape Gr­gura IX., veoma učena čovjeka. Taj se zadivio nad njegovim velikim po­znavanjem Svetoga pisma. Zato ga je i pozdravio kao »škrinju zavjeta«, tj. Sta­roga i Novoga zavjeta, u kojoj leži pohranjeno veliko svetopisamsko blago.

Antun je godine 1230. na kapitulu bio riješen dužnosti provincijala pa se vratio u Padovu, gdje je već boravio barem dva puta. Ipak je morao još jednom poći i u Rim kao član jedne komisije, koja je imala zadatak proučiti neka dvoj­bena pitanja o tumačenju Pravila franjevačkoga reda.

Godine 1231. s velikim je uspjehom održao korizmene propovi­jedi. Propovijedao je i poslije Uskrsa obilazeći mnoga sela. Dvadesetak dana pred smrt povukao se u samoću Camposampiero, dvadesetak kilometara daleko od Padove. Ondje se pogoršala njegova vodena bolest od koje bolovaše. Htio je da ga prenesu u Padovu, ali je umro na putu u samostanu Arcella. Umro je u petak 13. lipnja podvečer. Skupina dječaka pohitila u Padovu vičući kroz grad: »Umro je sveti pater.«
Ni punu godinu kas­nije papa Grgur IX. svečano ga je u katedrali u Spoletu uvrstio u broj svetih. Pripisuju mu se mnoga čudesa pa je vjerojatno i zbog njih postao toliko štovani svetac. Ne­ka je svečeva čudesa ovjekovječila likovna umjetnost, tako njegovo propovije­danje ribama, čudo s mazgom što je pala na koljena pred Presv. Sakramentom, ukazanje Djeteta Isusa.
Sveti Antun Padovanski jedan od najomiljenijih svetaca. Pomoćnik je u svakoj nevolji i potrebi.

Sveti Gerhard iz Clairvauxa
* u Burgundiji - +13. VI. 1138., Clairvaux
Bio je brat sv. Bernarda. S njime je 1115. osnovao znameniti samostan Clairvaux, danas Longchamp-sur-Aujon.
Gerhard – kopljem jak

Sveta Germana
* oko 1579., Pibrac, Toulouse - + 15. VI. 1601., ondje
Kao dijete trpjela je od svoje maćehe, živjela je kao pastirica. Ipak je uvijek bila vesela. Glas se o njoj brzo pronio, Umrla je u štali kod životinja:
Proglašena je svetom 1867. godine.
Germana – kopljarka

Sveti Viktorin, biskup
* u Siriji - + 13. VI. 240. godine, Asizi
U Rimu ga je papa Fabijan zaredio za biskupa i poslao u Asizi. Bio je drugi biskup Asiza. Ondje je umro mučeničkom smrću.
Viktorin – pobjednik

Sveti Rambert
Sin nekog franačkog kneza, savjetnik kralja Teuderiha III. Bio je poslan u Burgundiju i ondje umoren.
Ime: sjajan savjetnik