Progresivizam - tradicionalizam
Uvijek je postoji iskušenje krenuti od sebe, a ne od Boga, staviti vlastite planove ispred evanđelja, prepustiti se vjetru svjetovnosti sljedeći modu vremena ili odbaciti vrijeme koje nam Providnost daje da bismo pogledali unatrag. Ali budimo oprezni: ni progresivizam koji pristaje na svijet, ni tradicionalizam koji žali za prošlim svijetom nisu dokaz ljubavi, nego nevjere… Treba vratiti prvenstvo Bogu, onomu bitnomu.. Crkvi koja je bogata Isusom a siromašna sredstvima; Crkvi koja je slobodna i oslobađajuća
Papa Franjo (Glas koncila, br. 42, 2022.)
*****
Iz predavanja prof. dr. Ivana Bodrožića svećenicima u Zadru 15. X. 2022.
U živom organizmu netko može nekad iskočiti, drugačije misliti, imati neke svoje ambicije, mišljenje, stavove, no treba imati dovoljno hrabrosti i snage s time se suočavati i poštovati kriterije koji postoje“, rekao je dr. Bodrožić, podsjetivši kako je sada napeta situacija i odnos između Rimske Crkve i Crkve u Njemačkoj.
„Kao što je i Ciprijan imao svojih sporova, treba znati gdje je istina Evanđelja, to treba poštovati. Ako netko ima i svoju posebnost, znamo do koje mjere može biti neka lokalna posebnost i u čemu.
A glede partikularnih Crkava, vjerujem da nam je više moliti ako postoji neka poteškoća, davati svoj doprinos, da stvarno živimo jedinstvo.
Stoga i danas mora vrijediti pravilo koje je Crkva stekla kroz stoljeća – da u bitnim stvarima vlada jedinstvo, u dvojbenim stvarima sloboda, dakle, dopustiti da u nečemu može biti raznolikost, a u svim stvarima mora biti ljubav. Svi moramo biti prožeti duhom Isusove ljubavi kako bismo pristupili poteškoćama i rješavanju problema“.
Kad god imamo poteškoću i gledamo problem u drugome, sveci su bili najbolji poučak kako se tada ponašati.
Svetac se uvijek vraćao sebi, da se mi osobno trudimo. Što više vidimo da ima problema, ja se trudim čistiti sebe od grijeha – takvo je bilo djelovanje svetaca. Time dajemo doprinos jedinstvu cijele Crkve.
Kada vide poteškoću vani, kad su oni u svom vremenu vidjeli toliko poteškoća, izazova, nevolja, interesa, sukoba, bilo je toga i u njihovo vrijeme, u prošlosti Crkve, ali nisu upirali prstom u drugoga, nego su postupali na način – idem ja od sebe početi, idem ja biti svet, tada ću najbolje dati doprinos jedinstvu Crkve“, potaknuo je dr. Ivan Bodrožić.
Vladati u Crkvi znači služiti
Papa voditeljima vjerničkih društava, crkvenih pokreta i novih zajednica
„Vladati u Crkvi znači služiti, u protivnom se lako upadne u zloupotrebu moći“. Oni koji imaju zadaće upravljanja u udrugama pozvani su služiti, a da pritom ne podlegnu želji za moći i nelojalnosti, te upozorio na rizik života u „paralelnom svijetu“, daleko od onih izazova osoba koje „čekaju vaše kršćansko svjedočanstvo“.
U Crkvi „vladati znači služiti“, ponovio je Papa, koji je pritom podsjetio kako je Crkva, kad se to načelo zaboravljalo, doživljavala mračne trenutke.
Zadaće vođenja koje su vam povjerene u laičkim društvima kojima pripadate nisu ništa drugo do li poziv na služenje.
Nelojalnost se, nadalje, očituje igranjem „dvostruke igre“ s Bogom, izjavljujući riječima da mu želimo služiti, „ali zapravo djelima služimo svom egu i priklanjamo se svojoj želji za pojavljivanjem, da dobijemo priznanje, da nas se cijeni i uvažava“. Primjeri nelojalnosti su rukovodeći položaji „koji postaju vječni“, vođe koji traže glasove u zamjenu za obećanja, ili pak oni koji misle da drže istinu o karizmi utemeljitelja. Sve su to zastranjenja, rekao je Papa, koja zorno pokazuju kako je „blagotvorno i potrebno osigurati rotaciju na vodećim položajima i reprezentativnost svih članova na vašim izborima“.
Nema boljih ili manje dobrih udruga, savršenih ili nesavršenih: sve crkvene stvarnosti pozvane su na obraćenje. Istinsko služenje besplatno je i bezuvjetno, ne poznaje kalkulacije ni svojatanje prava, te stoga Papa potiče da se službu upravljanja vrši učeći govoriti kako smo „beskorisni sluge“, jer je ispravan stav za djelovanje u Crkvi stav poniznoga služenja.
Pripadnost udruzi, pokretu ili zajednici, osobito ako se referiraju na neku karizmu, ne bi nas smjela zatvoriti u „metalnu bačvu“, učiniti da se osjećamo sigurnima, kao da nema potrebe za ikojim odgovorom na izazove i promjene. Ono što je važnost jest biti „uvijek u pokretu“ i „uvijek razborit“, izbjegavajući smatrati se „novošću“ u Crkvi „jer i novost brzo ostari“.
Evanđeoski put nije turistički izlet. To je izazov: svaki korak je izazov i svaki korak je Božji poziv, svaki korak je – kako kažemo u našoj zemlji – „hod po žeravici“. Ići uvijek naprijed. Uvijek smo na putu, uvijek u obraćenju, uvijek u razlučivanju kako bismo vršili Božju volju, rekao je Papa.
Nelojalnost se, nadalje, očituje igranjem „dvostruke igre“ s Bogom, izjavljujući riječima da mu želimo služiti, „ali zapravo djelima služimo svom egu i priklanjamo se svojoj želji za pojavljivanjem, da dobijemo priznanje, da nas se cijeni i uvažava“. Primjeri nelojalnosti su rukovodeći položaji „koji postaju vječni“, vođe koji traže glasove u zamjenu za obećanja, ili pak oni koji misle da drže istinu o karizmi utemeljitelja. Sve su to zastranjenja, rekao je Papa, koja zorno pokazuju kako je „blagotvorno i potrebno osigurati rotaciju na vodećim položajima i reprezentativnost svih članova na vašim izborima“.
Ono što je važnost jest biti „uvijek u pokretu“ i „uvijek razborit“, izbjegavajući smatrati se „novošću“ u Crkvi „jer i novost brzo ostari“.
Evanđeoski put nije turistički izlet. To je izazov: svaki korak je izazov i svaki korak je Božji poziv, svaki korak je – kako kažemo u našoj zemlji – „hod po žeravici“. Ići uvijek naprijed. Uvijek smo na putu, uvijek u obraćenju, uvijek u razlučivanju kako bismo vršili Božju volju.
VATIKAN 16.9.2021. Iz: IKA-e
Janez Janša – zagovornik država Srednje Europe
Tako je od samog početka slovenskog predsjedanja EU Janez Janša preuzeo ulogu zagovornika Srednje Europe, braneći pravo na različite poglede unutar Europske unije:
“EU bez središnje Europe nije Europska unija – to će biti samo ljuska i svi bismo toga trebali biti svjesni “, upozorio je Janša, implicitno podržavajući Budimpeštu i Varšavu.
„Europska unija okuplja zemlje s različitim tradicijama, s različitim kulturama, tako da sve ovo počiva na temeljnim europskim civilizacijama, ali postoje razlike koje treba uzeti u obzir i poštivati, i mislim da postoji jasna podjela između nacionalnih i europskih nadležnosti.”, nastavio je.
[…] Ne vjerujem u stigmatiziranje bilo koga u Europi ili u europskoj obitelji, bez obzira je li država članica Europske unije […] Ne mogu pristati na podjelu između liberalne i neliberalne demokracije. […] Demokracija je demokracija […] Pokušavamo upozoriti sve protiv dvostrukih standarda […], rekao je Janša.
Mi nismo kolonija, napustili smo Jugoslaviju baš zato jer su nas loše tretirali
“Mi nismo kolonija. Mi nismo drugorazredna članica Europske unije. Mi inzistiramo da bismo trebali imati isti tretman. Da, postoje pokušaji da se osigura da barem male zemlje Europske unije budu tretirane kao drugorazredne članice. Napustili smo [Jugoslaviju] čiji smo bili dio jer su nas tretirali kao drugu klasu.” odlučan je bio slovenski premijer.
Komentirajući činjenicu da je potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans 1. srpnja odbio pojaviti se na “obiteljskoj fotografiji” kao vid protesta protiv njega, Janez Janša jednostavno je rekao: “Moram reći da to zapravo nisam primijetio u to vrijeme. Bilo nas je puno na postolju, nisam primijetio da ga nema. Danas sam čuo da ga nije bilo … Tijekom ovog razgovora imali smo i određena pitanja u vezi s vladavinom zakona i dali smo odgovore na ta pitanja”, rekao je Janša.
“Ako se potpredsjednik Europske komisije uvrijedio na ove odgovore, onda treba reći da nismo mi započeli raspravu, već smo samo željeli objasniti situaciju. A ako vam se ne sviđa istina, onda je to zapravo vaš problem, to nije problem s istinom.”, poentirao je na kraju popularni slovenski premijer.
Moćnici ovoga svijeta
Pogledajte samo kako su mnoge veličine u društvu i Crkvi - moćnici ovoga svijeta (rektori, dekani, kulturnjaci, mnogi crkveni dostojanstvenici, medijske zvijezde itd.) - odjednom postali beznačajni. Sve ono zbog čega su oni sebe smatrali bitnima i važnima, ili mi njih (nažalost) smatrali takvima, sad je preko noći postalo krajnje beznačajno, dašak, sjena, ispraznost kako veli Pismo! E da, »sic transit gloria mundi!« I dalje se oni medijski »koprcaju«, traže važnost, šalju poruke, video uratke, žele i dalje biti značajni. No, malo se tko više obazire na njih. Ljudi se bore za goli život ili pak traže »moćnu« riječ u preživljavanju duha. Dakle, od tih se moćnika ne živi. Hm, glede tih moćnika mislim da im se Bog zaista s neba smije (Ps 37, 17). Pada mi na pamet još jedna misao psalmista: »Vidjeh obijesna zlotvora gdje se k'o cedar krošnjat širi. Prodoh, i gle - nema ga više; potražih ga i ne nadoh.« (Ps 37, 35-36) Zaista, divna »divina commedia«.
Za nas kršćane sve to znači: i mi smo svi beznačajni (ništice spram Boga, ali to barem priznajemo), ali u toj beznačajnosti jedino nam ostaje značajnost u Bogu. Jer, tko je značajan u Bogu (molitva, čitanje, studiranje), njemu ova kriza ništa ne znači. Štoviše, tek će sada još više zavoljeti Gospodina.
Imajte na umu da su Zidovi tijekom skoro cijele svoje povijesti bili u getu, dakle u »izolaciji«! I preživjeli su! Zahvaljujući velikoj vjeri u Boga i zahvaljujući Pismu. To im je dalo veliko pouzdanje i snagu, vjeru u život! Tako i mi kršćani trebamo činiti u vremenu progonstava. Dakle, spas je u vjeri u Boga, u Isusa Krista, ali u vjeri koja se ne događa pred kamerama, nego u čitanju, meditaciji, molitvi i, naravno, studiju.
Ivica Raguž, Communio, br. 138., str. 120-121
...strahote komunizma umnogome nadilaze strahote i nacionalsocijalizma. Čak dapače, izvan ratnih događanja od 1939. do 1945. godine djelovanje komunizma u mirnodopsko vrijeme bilo je čak patogenije i brutalnije od djelovanja nacionalsocijalizma.
Hrvatima je svršetak II. svjetskog rata donio novi totalitarizam, koji je zamijenio stari, Hitlerov nacional – socijalizam zamijenjen je jugoslavenskim radikalnim boljševizmom. Hrvatski narod te je mračne 1945. godine pretrpio vlastiti holokaust, masovne likvidacije, progone, deportacije, nevini su osuđivani na dugotrajne robije, mnogi su iselili i nikada se nisu vratili. Također, Hrvati su te godine pretrpjeli biološku katastrofu tolikih razmjera da se do dana današnjega nismo oporavili, pitanje je hoćemo li se ikada i oporaviti. Hrvatska građanska klasa praktički je potpuno izbrisana, posljedice osjećamo do danas. Novi osvajač, umjesto života, donio je smrt, umjesto slobode donio je ropstvo.
Na stratištima ‘Križnog puta’ likvidirano je preko 200 tisuća ljudi, u razdoblju trajanja te komunističke diktature iselilo je preko milijun Hrvata, u zatvorima je tijekom pola stoljeća trajanja te tvorevine završilo preko pola milijuna ljudi, ubijena su 602. katolička svećenika, sravnjena sa zemljom mjesta kao Boričevac, Udbina, Zrin, u koja se preživjeli Hrvati nikada nisu smjeli vratiti, a njihova imovina darovana je slugama novog režima.
Doc. dr. sc. Ivica Granić,