25. nedjelja C

25. nedjelja C

Onaj dar koji iskupljuje prijevaru

„“Ti duguješ sto bata ulja? Sjedni brzo i napiši pedeset“. Upravitelj primijenjuje novu logiku:  daruje ulje i pješenicu, daruje život, služi se novcem da bude primljen, to jest da bude ljubljen, što je životni imperativ. Na mjesto iskorištavanja dolatzi dar, prijam iskupljuje nepravdu.
Isus hvali ovu domišljatost. To već znači služiti Božjim planovima a ne logici mamona. I na kraju i Bog će biti prijam. I u prijateljskim rukama primit će te Božje ruke.
Isus ulazi u život – u prispodobi – odozdo, od siromaha, misleći na onoga koji je sveden na dužnika, na gutljaj života koji primaju, na sreću i na zahvalnost što se rađa. Ova mreža odnosa uključuje više. Napravite sebi prijatelje da vas prime u svoju kuću i „u vječne šatore“.Napravite sebi prijatelje. Za sve najhumanije, najslađe rješenje: učiniti život ljubaznijim.
Isus u nevjernom upravitelju već nazire čovjeka okružena prijateljima. I takav je čovjek dobar čovjek, možda već spasen. Jedno je sigurno: prema Isusu prijatelji znače više nego novac. Oni su mjera uspjela života.
Mi smo samo upravitelji. Nismo gospodari ni svojega života: dolazi od drugih i ide prema drugima. Nevjerni smo upravitelji. Rasipali smo Božje darove i svoje talente. Ali za sve je zacrtan put iskupljenja: činiti dobro posvuda. Milostinja, pa i kad je daje tat, „pokriva mnoštvo grijeha“ (1 Pt 4,8). Dobro je uvijek dobro, ipak je dobro. Isus inzistira na tom pojmu: pa i kad si učinio zlo, dobrim pokivaš zlo. Jesi li prouzročio suze? Onda nekoga usreći. Jesi li ukrao? Daruj.
Jedina Božja strategija jest: zlo pokriti dobrim, čak i onim što je služilo da se učini zlo, s nepoštenim bogatstvom. Jer dobro vijedi više, i klas dobre pšenice vrijedi više od svega kukolja na njivi.
„Ne možete služiti Bogu i bogastvtu (mamonu)“. Mamon je idolatrijski novac, ismijano evanđelje, „siromah prodan za sandale“ (Amos 8,6)
Rob novca, zarobljenik u kuli smiješnih dobara, viče svijetu: ja imam, ja sam zgrnuo, brojim i prebrajam, povećavam, umnažam: to je život, osigurati se, pobijediti.
Tko služi bBogu kaže podglas: ja sam život koji prima druge živote, prijateljska sveza čovjeka i čovjeka, i moja su dobra sakrament zajedništva.
Prispodoba govori o Bogu koji se zaboravlja unutar iznenadne sreće dužnika, gospodar koji ne zaboravlja svoja prava, koji imeđu poštenja i spas(enj)a bira spasenje upravitelja, za njega sreća sinova dolazi prije nego njihova vjernost.
U vječnim stanovima primit će tebe, nevjernog ali prijatelja, upravo rukama onih koje si znao usrećiti.

Ermes Ronchi

Novac, simbol ili idol

Novac nije u sebi loš. Može služiti da se steknu prijatelji, a ne prolazni prijatelji, nego oni koji traju za vječnost. Ipak, kao i svaka dobra stvar, novac se može iskvariti. Umjesto da se njime služi da se naprave prijatelji, postaje se njegovim prijateljima, umjesto da se njime služi, služi se njemu. Drugim riječima, od sredstva postaje cilj, svrha. Novac je sredstvo i simbol odnosa. Kada to prestane biti, postaje idol, postaje mamon. Treba izabrati između onoga što je i onoga što znači. U sebi novac je neznatna stvar, ali znači puno. U sebi nije ništa, ali stav koji čovjek zauzima prema njemu označuje njegov stav prema onome što je istinito. Postaje problem vjernosti. I vjernost pretpostavlja odnos prema drugome, bližnji za kojega je novac sredstvo razmjene i konačno po bližnjemu poštovanje prema Onome koji je stvorio i novac i bližnjega, samome Bogu. „Ne možete služiti Bogu i mamonu“.
Roland Maynet

Kao što su dvije ploče Dekaloga, ploča koja uređuje odnos prema Bogu i ploča koja uređujeodnos prema bližnjemu, neodvojive, tako izopačenje jedne neumoljivo vuče za sobom i izopačenje druge: niječeći prvu čvojek se vlada kao da Boga nema, klanja li se mamonu vlada se kao da bližnjega nema. Ova idolatrija dovodi do toga da se rugaju Bogu kao što se rukagaju čovjeku. Rugajući se Isusu, izruguju oboje.   Str486

Mamon

Riječ je aramejskog podrijetla, dolazi samo kod Mateja (6,24) i Luke (16,9.11.13), gdje označuje bogatstvo koje je skoro personificirano i pretvoreno u idol (idolatrija), i kao takvo protivi se Bogu; stoga Isus izjavljuje: „Ne možete služiti Bogu i mamonu“. Između ostalog termin sadrži isti korijen ('mn, odakle naš amen) od riječi vjere („imati povjerenja“).

+++ + + + + + + + ++

Ugrožena egzistencija

Pri kraju judejskog kraljevstva prorok Amos ustaje protiv korupcije. Na početku čitanja stoje riječi: „Slušajte ovo“. Odnose se na prethodni navještaj suda: „Moj narod izraelski dozreo je za propast. Neću ga više štedjeti. I hramske će pjevačice jaukati toga dana- riječ je Jahve Gospodina. Bit će mnoštvo trupla, svuda će se bacati“ (8,2b-3). Tekst govori o budućim slušateljima i neumoljivo im predočuje odluku Božjega suda, jer je mjera krivice premašena i oprost je nemoguć. Za razliku od drugih optužbi u Amosovoj knjizi ne spominju se u prvom redu djela naslovnika nego planovi i tajne nakane. Ako su se inače uglavnom iznosile socijalne nedaće (usp. Am 2,6-8), ovdje se prigovara prijevari u trgovanju.

Uništenje slabih i siromašnih
Prva rečenica čitanja opominje: „Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji.“ To je jedina spomenuta, glavna krivnja. Optuženi  planski rade na uništenju samostalnosti života malih posjednika i obrtnika. Ovi „potrebiti, kako pokazuju i mnogi psalni, posebno su dragi Bogu, mogu računati na njegovu pomoć jer sami ne mogu sebi pomoći.

Prijevarni postupci
Da postignu svoj cilj, okrivljeni posižu za nedozvoljenim sredstvima. „Smanjujuć efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale i da prodajemo otražak od žita.“ K tome varalice u svojoj pohlepi ne čekaju da prođe mlađak i subota, kada je, između ostalog, bila zabranjena trgovima – i, ne na kraju – štitile su se životinje i robovi (usp. Izl 23,12; Pnz 5,12; Jer 17,21s). Toliko su ustrajali u svojim zlim poslovima, da nisu mogli svaka četiri tjedna propustiti jedan dan i svakog tjedna sedmi dan. I otpad od žita prodavali su za novac.

Socijalne posljedice
Ovi zločinački postupci dovodili su do toga, da su ovako upropašteni prevarljivim trgovanjem i zbog neznatnih dugova, na primjer kad nisu mogli platiti sandale koji su im bili uzeti u zalog, i sami bili kupljeni, to jest bili prisilno upali dužničko ropstvo (usp. Am 2,6). Time su izgubili stanje slobodnih građana, koje se temeljilo na obiteljskom dobru. Protiv toga je ustao već i prorok Izaija: „Jao vama koji kuću kući primičete i polje s poljem sastavljate, dok sve mjesto ne zauzmete te postanete jedini vlasnici u zemlji“ (Iz 5,8; usp. Mi 2,2). Kad više nisu mogli uzeti u zalog ni kuće ni polja, onda je čovjek izgubio slobodu. Ovaj su socijalni pad uzrokovali privatni veleposjednici i činovnici dažavnih ureda, mali trgovci nisu mogli izvoditi takva nedjela.

Božja reakcija
Najava suda već je odaslana (usp. Am 8,2b.3).  Na njezino mjesto dolazi, pod zakletvom, Jahvino osiguranje: „Zakle se Jahve Ponosom Jakovljevim“, da neće zaboraviti zločinačke spletke gospodarskih moćnika. „Jakovljevim ponosom“ smatra se zemlja Izraelova kao od Boga darovana baština. Što je Jahve dao čitavom Izraelu na korist, optužene skupine  pokušale su oduzeti siromasima i slabima.

I danas
Optužbe proroka Amosa vrlo su aktualne i danas. Razlike između siromašnih i bogatih sve su veće. Bogate zemlje iskorištavaju slabije. Nova kolonizacija. Posljedice se osjećaju svakog dana, pogoršavaju se i šire. Sve su veća seljenja stanovništa među plemenima i narodima. Europa je cilj mnogih izbjeglica, gospodarskih i političkih. Mnogi nisu uspjeli prebroditi Sredozemno more, i oni koji doplovili da najbližih otoka i čvrstog tla, nesigurni su i nepoželjni. I tome se ne vidi kraja.
Izvješća o stanju u našoj državi pune novine, radio i televiziju. Ne treba posebnog opisa, dosta je susresti se sa susjedom ili prolaznikom. Svi znaju da je kod nas katastrofalno stanje, sve je više siromašnih, koji nemaju dovoljno za život, i onih koji žive na njihov račun. Pohlepi nema granica. Vlada nepoštenje i drskost političara, od najnižih do najviših. Kao da su cijepljeni za ludosti. Ugrožena je egzistencija naroda. „Moj je narod izraelski dozreo za propast“ (Am 8,2).

Dvadeset i treća nedjelja C

Dvadeset i treća nedjelja C

Mudr 9,13-18b
Ps 90
Flm 9b-10.12-17
Lk 14,25-33

Pozvani na radikalan izbor
Treba izabrati!
Bilo bi nam drago da ne moramo to učiniti.
Željeli bismo se pridružiti Isusu, dakako. On je zavodljiv! Njegove su riječi tako lijepe! Obećaje život u punini. Ali zašto traži da se  odreknemo onoga što nam izgleda tako naravno? To postaje nehumano!
Onda pokušavamo zaobilaziti. Primamo njegov nauk prilagođujući ga: "Treba shvatiti!" To su već činili oni koji su bili uz njega
Ali on inzistira. Ističe proturječje između dva svijeta: onoga naših prava, naših zahtjeva, naše sigurnosti; onoga čiste besplatnosti.
Samo drugi svijet čini potpuno živjeti. Ali traži smrt prvoga.
Jesmo li spremni slijediti Gospodina sve do njegova križa, to znači i do njegova uskrsnuća? To je tako teško!
Prvi slušatelji Isusova navještanja mogli su vjerovati da je Radosnu vijest lako primiti. Naviještao je sreću, činio znakove Kraljevstva, privlačio je mnoštva koja su živjela u svakodnevnim poteškoćama. Ali, malo pomalo, na obzoru Isusova života pokazivao križ. Križ pak ističe paradoksalan karakter njegova evanđelja. Tko hoće ići za njim mora se radikalno usmjeriti prema radikalno drukčijem životu od onoga koji spontano živimo. Da to navijesti, Isus tako human u svojim odnosima s drugima, ne oklijeva govoriti nehumanim jezikom. Treba o tome razmišljati!

Čega se treba odreći Isusov učenik

Isus poziva učenika da prekine sve veze, čak i sa samim sobom (Lk 14,26). Poziv je upućen mnoštvu, to jest svima (r.25). Luka potanko nabraja i opisuje veze koje treba prekinuti. K tome Luka je u svojem izazovu zadržao glagol mrziti (misein). Matej tumači i prevodi "više ljubiti", i s pravom. I Luka dakako ne misli mrziti u doslovnom smilu. Dobro znade da treba ljubiti i poštivati roditelje. I kod njega se ne radi o mržnji, nego o nenavezanosti, o prednosti Kraljevstva; glagol mrziti, bez sumnje, izražava radikalnu nenavezanost. To znači biti slobodan.
Ne radi se samo o tome da se prekinu veze s obitelji, nije dosta neka uopćena nenavezanost na samog sebe; Isusov je primjer (uvijek u pozadini svih tekstova o nasljedovanju) vrlo konkretan i precizan: treba biti spreman nositi križ (r.27), to jest djelatno i totalno žrtvovati sebe.
Prispodobe o kuli i kralju (14,28-32) uče da je potrebno razmišljati prije nego se započne neki pothvat, treba proračunati mogućnosti i stvoriti uvjete koji će voditi prema dovršenju. Nije poznato značenje ovih dviju prispodoba izvan Lukina konteksta. Svakako su poziv na ozbiljnost kakvu traži nasljedovanje Isusa. Nasljedovanje nije za površne, za lakomislene, za one koji se precjenjuju. Luka je usko povezao ove prispodobe s onim što slijedi: treba ih dakle čitati u kontekstu uvjeta za nasljedovanje Isusa, to jest u kontekstu odricanja. Prije nego se ide za Isusom treba "računati i razmišljati", znači upoznati onoga kojega se slijedi. Tko je Isusov prijatelj, prihvatit će i njegov križ. To ne znači tražiti način kako da se izbjegne logika križa, već naći načina kako biti dosljedan do krajnjosti. Takva se računica traži od učenika.
Ali što konkretno znači "računati i razmišljati?" kaže nam redak 33.: "Tako, dakle, nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik." Samo u nenavezanosti na bogatstvo moguće je biti učenik, moguće je posvemašnje predanje. Kao što je za izgradnju kule potrebna količina materijala, tako je za nasljedovanje Isusa odreknuće od bogatstva. Luka se ne obraća onomu koji razmišlja hoće ili neće biti kršćanin, nego tko je kršćanin treba, u teškim situacijama, ustrajati u vjeri. Samo u nenavezanosti je moguće ustrajati. Luka možda ima pred očima progonstva: u takvim je situacijama moguća ustrajnost i dosljednost jedino ako se može odreći svega. Inače će se naći bezbrojna opravdanja za šutnju i kompromis.

                                                      ***** 

Kršćani ili samo simpatizeri ?
Isus postavlja krute zahtjeve: odricanja, žrtve, križ. Što je tu Radosna vijest? Je li u životu dopuštena radost, zabava, ili je sve strogo ozbiljno? Pitanja su opravdana, jer i mi koji slušamo evanđelje, tako ne živimo. Nije li i evanđelje s takvim radikalnim zahtjevima nevjerodostojno? Ne naglašavaju se previše pojmovi kao žrtva, samoodricanje, križ? Pravi cilj evanđelja, Božjega spasenjskog plana, jest zapravo uskrsnuće, život u izobilju. Kako do toga doći?
"Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10). Ova je rečenica u evanđelju za nas najvažnija uopće i ključ razumijevanja tvrdih riječi o križu i samoodricanju. Cilj je "život u punini". Krist hoće da naš život uspije, da se dobro osjećamo, da se radujemo životu. A tome doprinosi i posjedovanje i obitelj.
Pritom pak ne smijemo previdjeti da u život spadaju i križ i trpljenje. Život nema samo svijetlu stranu. Nažalost, ponekad pretegne suprotna strana. To ne možemo isključiti. To spada u život, kako god bilo gorko i teško. I bilo bi nerealno i duboko neljudski kad ne bismo to htjeli priznati. Uz mnogo onoga čemu se u životu radujemo, ima i boli i briga i suza. Sve to vidimo oko sebe, a i sami smo pogođeni.
Biti kršćanin ne znači tražiti križ i trpljenje (kako čitamo u životopisima svetaca): što više žrtava, to je kršćanskije! Današnje se evanđelje ne smije tako krivo shvatiti. Naprotiv: mi prihvaćamo ovaj svijet kakav jest. S njegovim lijepim i radosnim stranama kao i s teškim. Ne možemo izbjeći ni križ.
Ni Bog nije odbacio ovaj svijet. On je sam ušao u ovu povijest: "Tako si, Oče, ljubio svijet da si nam poslao Spasitelja, jedinorođenoga Sina svoga" (IV. kanon) - u ovaj svijet pun trpljenja i nasilja i križeva. To je tajanstvena optimistična strana Božjega plana spasenja: Budući da Bog ljubi ovaj svijet, stoga ga ne uništava ognjem i sumporom, da bi u njemu iskorijenio zlo i grtijeh, već sam uzima na sebe grijeh svijeta. Tako prekida začarani krug nasilja i smrti. Svojim križem ostvara nam vrata u život.
Stoga i nas poziva da radikalno prihvatimo ovaj svijet. "Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!" Pritom, dakle, ne radi se o patnji i samoodricanja pod svaku cijenu. Ide se naprotiv zatim, da se život prihvati radikalno i potpuno. Život pak može sasvim prihvatiti onaj koji ne izbjegava križ, jer križ i patnja spadaju isto tako u život kao i lijepo i radosno. I pritom se radi o nečemu većem, nego samo predano i ponizno, rezignirano, prihvatiti ono što se ne može izbjeći. U vjeri znamo, da križ i patnja nakon Isusa Krista nisu posljednja riječ. Za onoga tko prihvati križ, križ postaje tajanstveni put u puninu života. Poziv da nosimo križ nije dakle križ radi križa, već je Isusov poziv da s njime surađujemo na njegovu spasenjskom djelu. Pozivlje nas da iz ljubavi prema ovom svijetu radikalno i potpuno prihvatimo život, pa i s križem. Tako doživljavamo da križ postaje  ulaz u puninu života.

Tko može shvatiti
volju Gospodinovu.
Razmišljanja su smrtnika slaba
i misli njegove nestalne.
Gospodine, tvoji su putovi neistraživi
i tvoja Mudrost visoka.

Ti nam obećavaš sreću
i u isto vrijeme
tražiš da se odreknemo
svojih najnaravnijih,
najopravdanijih,
najživotnijih čežnja.

Svojim križem
ti želiš otvoriti naše srce
za razmjere svoje ljubavi.
Već nam sada daješ živjeti
stvarnosti budućeg svijeta
i istina je da ti vraćaš stostruko
za sve ono što smo dali,
ne samo u Kraljevstvu,
već ovdje na zemlji.

Odrekavši se onoga što jesmo
i onoga što imamo,
želiš da idemo dotle
da dadnemo svoj vlastiti život,
da ne živimo više mi
nego da živiš TI u nama.

Dvadeset i druga nedjelja C

Dvadeset i druga nedjelja C

Sir 3,17-18.20.28-29
Ps 68
Heb 12,18-19.22-24a
Lk 14,1.7-14

Molitva 

O Bože, ti pozivlješ siromašne i grješnike na svečano slavlje Novoga saveza.
daj da kršćani poštuju prisutnost tvojega Sina u poniznima i nevoljnima,
i svi se priznajemo braća oko tvojega stola. 

Bog se objavljuje povlačeći se

Ništa ne rastavlja od Boga kao pretenzija kojom čovjek traži slavu za sebe. To ga zatvara u njegove  granice,  dok u isto vrijeme vodi do potiskivanja drugih. Protivi se Božjem ponašanju: Gospodin objavljuje svoju slavu, to jest ljubav, povlačeći se. U njegovoj diskreciji mi možemo bolje otkriti njegovu pravu veličinu.
To nam je objavio Isus postavši ljudima sluga, dopustivši da ga razapnu. Poziva i nas da to otkrijemo u euharistijskoj gozbi. Ali prava poniznost je teška! Ponekad je rabimo da bismo se još više proslavili. Samo nas Bog može oteti iz ovog kruga našeg samodostatnog ponosa.
Promatrajući ponašanje ljudi za vrijeme subotnjeg obroka Isus učenike upozorava na svu taštinu ohole uobraženosti. Luka naglašava jednu od središnjih ideja svog evanđelja: oni koji hoće sami sebi pribaviti svoju vlastitu slavu ne mogu spoznati Kraljevstvo Božje. Ono je otvoreno svima onima koji žive u duhu nezasluženosti.

"Biti ponizan znači: biti u istini" (Terezija Avilska)

O ispravnoj samoprocjeni

"Oholost dođe prije pada" - tako se ukratko može sažeti poruke današnjeg evanđelja. Isus uzima primjer iz života, kakav se, možda s malim izmjenama, može i danas dogoditi, cilja pak na ponašanje i ljudsku slabost koja vreba i u nama. Ili tko još nije na nekoj gozbi uspoređivao svoje mjesto s drugima?
Isus smjera na jedan važan problem ljudi: radi se o ispravnom samoprocjenjivanju. Tko ga krivo donosi, mora ga kasnije ispraviti - tako bismo mogli opisati Isusovu izreku: "Tko se uzvisuje..." To odaje opasnost kad se čovjek precjenjuje, kad se hoće pokazati većim nego što uistinu jest.

Oholost - ili Božje stvorenje
Takvo držanje ne izražava samo ljudsku taštinu i oholost. Predpostavlja iskrivljeno shvaćanje našega ljudskog bića, stoga treba o tome govoriti i to ispraviti. Jer treba se pitati: je li oholost, je li oholi još svjestan da je Božje stvorenje, ne isključuje li nastojanje da se previše ističe upućenost na Boga, da nasuprot našoj stvorenosti nema nikakvih razlika. - Takvo se samoshvaćanje može teško spojiti s bitno kršćanskim ponašanjem, a to je ljubav. Jer tko misli da je veći od drugih, on se u svojoj nutrinji uzdiže iznad njih. Onda se mora još više zaključiti: Taj se ne orijentira prema Isusovu duhu, prema njegovu ponašanju.
Drugi dio evanđelja to praktički primjenjuje. I u našem međuljudskom ponašanju - ovdje konkretno na primjeru poziva - treba zauzeti odgovarajući temeljno stajalište. One koji pozivaju ne počašćuje ugled pozvane osobe. Prema Isusovu primjeru trebamo biti otvoreni baš prema onima koji trebaju naša naklonost, mimo svih društvenih barijera. To nije jednostavno, i svi znamo, kako je teško to ostvariti. Radije se ponašamo prema društvenim konvencijama.

Oholost protiv duha služenja
Ipak: Oholost dolazi prije pada. Traži se naprotiv više poniznosti. O tome Isus govori više puta, a prije svega tako se ponaša. "Primjer sam vam dao...(Iv 13,15). To je primjer učitelja, koji svojim učenicima pere noge, koji se sa svima druži, ne praveći razlike između siromašnih i bogatih, pravednih i nepravednih,...Napokon, ipak pokazuje koji kod njega imaju prednost.
Nasuprot oholosti stoji poniznost koja se prakticira služenjem. To je značajka velikih ljudi: "Najveći među vama neka bude svima poslužitelj..." (Mk 180,43). Neznatnost, malenost privlači Božji pogled. "Pogleda na neznatnost službenice svoje...(Lk 1,48). Na više mjesta Biblija govori o toj skromnosti, već u mudrosnoj književnosti (v. Sir 3). Ne može se izbjeći a da se s time ne susretnemo, te moramo zauzeti stav. To nije lako - svi mi želimo svoje mjesto u društvu. Ali zapitajmo se jednom iskreno: Što smo mi pred Bogom? Prema kojim se vrednotamo ponašamo? Prema Božjoj veličini što smo mi? Abraham je govorio "prah i pepeo". Na ovaj je prah Bog s ljubavlju pogledao, ali ga nije napuhao. Nemamo razloga da se uzdižemo nad druge.

Bitna oznaka kršćana
Poniznost nije neki hobi, koji nam je dan na izbor prema simpatijama, Neophodno je potrebna. Dvaput u ovom evanđelju govori Isus da je životno nužna. "Tko se uzvisuje, bit će ponižen", to znači: Bog će ga skinuti s konja, kojim se hvasta, i otvoriti mu oči o njegovu položaju kao stvorenja. Isus zaključuje: "Uzvratit će ti se, doista, o uskrsnuću pravednih."
Imamo dakle posla. Moramo ispitati svoje stanovište pred Bogom, posebno pred drugim ljuima. Pritom volimo gledati druge i suditi ih. naprotiv treba početi u sebi, oko sebe, u svojoj okolini. Kako određujemo mjesta u svojem susjedstvu, na poslu, među rodbinom...? Možda bismo već danas trebali temeljito preokrenuti raspored sjedenja.

Sedamnaesta nedjelja C

Sedamnaesta nedjelja C
Post18,20-32
Ps 137
Kol 2,12-14
Lk 12,13-21

Da, Bog želi odgovoriti
na našu pozdanu molitvu
Čuje li Bog naše prošnje? Koji su razlozi da u to sumnjamo?
Ali kakve su naše molitve? Što od njega očekujemo? Najčešće od njega tražimo da od nas odstrani muku i trpljenje, mngostruke neugodnosti svagdanjeg života. Mislimo da njegova svemoć treba zadovoljiti naše želje, i to odmah.
I kad bismo, prije nego molimo Boga, počeli razmišljati o tome što nam kaže o našim pravim potrebama?
Kad je Isus molio, uvijek je mu je stalo do kraljevstva Božjega. U tom je  svjetlu gledao sve druge stvari. I onda je od Oca mogao moliti što god je htio.
Ali ne moli da ga poštedi od muke i smrti. Želio je to prihvatiti samo u punini ljubavi.
Bog mu je potpuno udijelio ovu slavu.

                                                               *****

Donosimo tri različita teksta. Prvo govori o školi molitve: kakav trebamo imati stav kad molimo pred Bogom. Tu je govor protiv "prošnje". Ali kad imamo pravilan stav možemo prositi (tražiti, iskati) što god hoćemo. Jer sin sve prima od oca, i Otac želi da želimo od njega primiti. To je dakako drukčiji otac, od onih opisanih iz literature, a i iz života.

U Isusovoj školi molitve
Evanđelje ove nedjelje vodi nas u školu molitve. Evanđelist donosi tri odlomka koje drži bitnim za u temu. Najprije molitva samog Isusa (Lk 11,1-4) i zatim dva značajna primjera, nadopunjena temeljnim riječima o temi "prošnje" (11,5-8.9-13). Ova pouka o molitvi nije ništa izgubila  od svoje aktualnosti. Dobro je postupno još jedanput razmišljajući proći ove tekstove.

"Oče": molitva po Isusovu primjeru
Proroci su upoznavali svoje učenike s vlastitim načinom molitve. O tom govori i podsjećanje na Ivana Krstitelja. Luka donosi kraći oblik Očenaša, možda je to izvorniji oblik.
Molitva počinje obraćanjem Bogu koje nam nešto kaže o sebi. Onda slijede pohvale. Napokon temeljne prošnje. Ova je struktura važna, jer pokazuje: da moliti ne znači prositi. Moliti znači: pred Bogom i s njime promišljati o svojem životu. Pritom se najprije radi o ispravnom mjestu Boga. Zaziv "Oče" pretpostavlja određeno shvaćanje odnosa. Tu se zajedno čuju sigurnost, briga i autoritet. I naravno ovakav se zaziv oblikovao u patrijalhalnoj obiteljskoj strukturi Isusova vremena. Ako danas ovu molitvu neki počinju "Bože, naš oče i naša majko", izražavaju time razvoj obiteljskih odnosa, pa treba to pozitivno ocijeniti. Ljudi koji se Bogu obraćaju kao ocu (i kao majci), uključuju tu Onoga koji se za njih zanima, brine, koji stoji kao ti njima nasuprot. ujedno se time identificiraju kao djeca Božja, a to je, kako je poznato, temeljna stvarnost krštenih ljudi: da su djeca Božja, sinovi i kćeri Božje.

Pohvala
U židovskoj molitvenoj praksi molitelj najprije osjeća kako stoji nasuprot onom Ti kojemu se obraća, i izriče ono što tom Bogu dolikuje. U vjerskom se govoru takve molitve nazivaju pohvale/hvaljenje (podati slavu Bogu). Stoga treba veličati njegovo ime i zazivati ostvarenje njegova gospodstva. Stoga ne smiješ obeščastiti ime Božje, kaže se u Dekalogu. Upravo se na to ovdje misli. U ovom se svijetu trebaju ostvarivati Božji stavovi: njegova solidarnost sa siromasima i bolesnima, njegova volja za spasenjem i oslobođenjem - Božje kraljevstvo dakle. Ali tko iz Lukina shvaćanja tako moli i pritom želi posvećenje njegova imena i dolazak njegova kraljevstvam, znade da u ovom procesu ne smije ostati samo promatrač. Nakon djelovanja Isusa iz Nazareta još je jasnije u našoj svijesti, da smo uključeni u ostvarivanje ovih nakana i da moramo biti aktivni u ovom svijetu. Pohvala Boga uvijek nam je izazov, ne smije ostati samo na riječima, već mora preći u djelo.

Prošnja kao izraz odnosa
Samo tada i u tom stavu dosljedno je i prositi. Jer prošnja nije izraz nesavladivog autoriteta - tu veliki Bog, ondje maleni čovjek - nego odnosa nošenog nadom i pouzdanjem. Jer je Bog otac, onaj kojemu se obraćamo, može ga čovjek moliti za kruh, a također i za to da mu oprosti krivicu. Upravo tu je još jedanput vidljiva solidarnost s drugim ljudima: Božja dobrota kojoj se obraćamo pretpostavlja da i mi jedni s drugima tako postupamo.
"I ne uvedi nas u napast": Po ovoj zadnjoj prošnji spoznajemo da se i shvaćanje Boga može mijenjati i razvijati. Kako se u Isusovo vrijeme molimo i vjerovalo, ne odgovara našem vremenu i našem shvaćanju. Već je Pavla zaokupljao ovaj problem, i na temelju iskustva Isusove smrti i uskrsnuća poučava: "Bog je vjeran: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila" (1 Kor 10,13).

O hitnosti molitve
Nadodane slikovite zgode govore za sebe. Završavaju sa zaključkom, gdje dokazni put ide od manjega prema većemu: Ako već vi... koliko će više Otac vaš na nebesima. Slike su drastične, govor je prodoran. Iza toga se krije nakana da se ojača smislenost i pouzdanost molitve. Kao takvo pouzdanje treba shvatiti i Isusove riječi, koje - površno čitane - daju povoda nesporazumu. "Ištite i dat će vam se" nije blankoček, za koji se onda često prigovara da nije bio isplaćen. Time je izraženo Isusovo pouzdanje u njegova Oca, koji daje, otvara, omogućuje da se nađe, kad god je za njega kao Oca moguće. Zgoda iz židovske Biblije, koju smo čuli u čitanju, o tome kaže, da je Bog pritom spreman ići do skrajnosti (usp. Post 18,20-32). To odgovara i Isusovu vlastitom iskustvu, na kojemu se temelji njegova vlastita molitva.
Tko hoće moliti kao Isus, ulazi u njegovo životno iskustvo. Oslovljavanje Boga je dakle temeljna crvena nit, kao notni ključ i polazište za svaku molitvu.
Toliko Lukina pouka. Sad moramo sami pokušati...

                                                                  *****

 Moliti je tražiti/pitati
Prema duhovnoj predaji prošnja je samo jedan oblik molitve između ostalih. Često se navodi na kraju popisa, kao neko udovoljenje, kao niži proizvod, čak i sramotan, siromašan rođak koji se uostalom ne može odstraniti, ali kojega se izvjegava, kad se ne može sakriti. Prošnja je zainteresirana, to je njezina tara, trgovačka je; nije dostojna, osobito kad se usporedi s molitvom hvale, koja je plemenita, koja ne traži ništa. Ipak Gospodnja je molitva samo slijed prošnji; to su samo traženja. I sav komentar koji slijedi snažno podcrtava: treba tražiti i opet tražiti, do dosade. Radi se o tome se se postigne da nam se dadne, radi se samo o primanju. Moliti, prema Isusu, znači prositi, i samo prositi/ tražiti, i samo tražiti.

Tražiti je vlastitost sina
Često je lakše dati nego prpsiti. Radi se o ponosu. Dati počašćuje i pružati godi; a prositi ponizuje i primati umanjuje. Dar je često samo način nadoknade za učinjenu uslugu i ako nije tako požuruje se pružiti drugi dar za uzvrat: tako se odmah uspostavlja ravnoteža i čast je spašena. Tko ne može uzvratiti postaje dužnik, rob svoga darivatelja. Kako onda ostati slobodan kada se duguje drugome? Znači dugovati mu sve. Drugim riječima, biti njegov sin. Evo zašto Isus čini da Boga nazivamo: Oče Naš. Onaj koji ga ne razumije, i ne živi ga, ne shvaća ništa od života. Tko ne postane kao dijete ne može ući u Božje kraljevstvo.

Sinu je sve dano
Dijete, sin, je onaj koji po sebi ne posjeduje ništa, onaj koji sve prima od oca. Kao Isus kojemu je Otac sve predao u ruke i živi samo za Oca. Da se sve primi, ne smije se posjedovati ništa, treba biti radikalno siromašan. Stoga učenik pita, i prije svega traži kruha. Kruh je njegov život. Život, ali ne život koji bio dan na početku, ili jednom zauvijek, nego život koji se prima iz dana u dan, kao mana u pustinji, iz straha da se zaboravi da potječe od nekog drugog. Hrana - kruh, riba ili jaje - više je nego simbol, oni su sama stvarnost one energije koja nam dolazi izvan nas, koja nam je darovana od drugoga. "Otvori svoja usta i napunit ću ih" (Ps 81,11). Čak nam je molitva dana od Gospodina i, kao njegov kruh, stavljena je u naša usta.

Dar želje
Isus je dao molitvu svojim učenicima jer su je tražili. Kad je ne bi bili izazili svoju želju, bili bi ih bio naučio? Vidjevši moliti svoga Učitelja, vidjevši kako svoju želju upravlja Ocu, evo da žele ovu želju i mole da im je dadne. Kako primiti a da se ne traži, i kako tražiti a da se ne želi? Kako, na kraju krajeva, željeti a da nisi željen? Nema čovjeka, nema sina, koji nije plod želje. Želja prethodi životu i budi sam život. Duh Sveti, što je vlastito ime želje, to jest ljubavi Oca i Sina, vrhovni je dar. Bi li Otac mogao uskratiti Duha Svetoga svojoj djeci koja ga mole: On u nama moli i kliče "Abba", Oče.

Kao Otac
Dvostuka prispodoba o prijatelju i ocu predstavlja učenika ujedno kao onoga koji traži i onoga koji daje, kao onoga kojemu se daje i kao onoga od kojega se traži. Jesu li to možda dvije slike o Bogu, ona slika prijatelja koja sugerira ideju jednakosti, koja nije neposredno dana iz odnosa otac-sin. Ali nema oca koji ne želi vidjeti svoga sina da postane jednak njemu. Opta aequalem. Isus čini upravo da učenik to traži u Oče našu. Ne treba li otpustiti, kao Bog, svima koji mu duguju? Molitva sina postaje dakle u istom činu molitva braće. Smatrati čovjeka koji mi duguje kao onoga koji mi ne duguje više ništa, znači ne gledati ga više kao svoga roba nego ko slobodna čovjeka, sina istoga Oca kojemu i on duguje sve iz istoga razloga kao i ja. Ostaviti ga u ropstvu dugovanja, bilo bi osuditi se da se više ne priznajem njegovim bratom, koji je sin Božji. Onda ne bih više mogao reći "Oče naš":
                       Roland Meynet, Il vangelo seconda Luca, Analisi retorica, str 383-374

                                                                  *****

Očinstvo u mijenama

Pitanja: Koje asocijacije i sjećanja povezujem s pojmom oca?
Koje su mi slike pred očima kad se molim Bogu?
Koje muške i koje ženske kakteristike ima moja slika o Bogu?

Hans Georg Gadamer govorio je o očinstvu koje tone u europskoj literaturi posljednjih dvjesto godina. "Kamo se okreće pogled, kad pred nekoga stupi otac, kao apsurdan, kao tragičan, neuspjeli, kao luđak, kao lakomac, zapleten u svojoj ljubomori, kao sinova žrtva ili žrtvujući sina, kao onaj koji mrzi ili je mržen, žalosna slika, ali nikakav spasitelj." U skandinaskom pjesništvu Strindberga lik oca se promatra kao roditelj svojega djeteta, ljubomorni slabić. Père Goriot kod Balzaca slabi je otac, koji popušta svojim kćerima ili radi njih gubi svoje dostojanstvo. Kod Dostojevskog vidimo oca kako krvari pod nogama svoga sina Dimitrija, i vidimo sina Ivana, kako tjera epileptičnog Smerdljakova da mu ubije oca. I u Michaelu Kohlhaasu kod Kleista otac žrtvuje povrijeđenom pravu sve, pa i život svoje žene i sudbinu svoga sina.
Feministička teologija gleda u simboličkom liku Oca na nebu proizvod muške fantazije, kojega je patrijarhat opskrbio pečatom vjerodostojnosti, da bi se ugnjetavanje žena prikazalo ispravnim i poštenim: Ako je Bog na nebu otac, koji vlada svojim narodom, tada je u naravi stvari i odgovara božanskom planu i kozmičkom redu, da društvom vladaju muški.
Isus je dakako u sinagogalnoj liturgiji upotrebljavao naslov "Abinu" (Naš Oče) i riječ uzetu i dječjeg govora "Abba" (Tata), da izrazi svoj odnos prema Bogu. Ali razvoj društvenih struktura, tradicionalnih spolnih stereotipa, ljudske svijesti i čovjekovog ponašanja postavlja u pitanje vjerske simbole naše kulture. Naše simbole može dopunjavati novim sadržajima i iskustvima. Moramo ih nadomjestiti novim simbolima iz promjenljivih društvenih situacija i društvenih iskustava.

                                                      ***
 U tišini molitve
uzdiže se u nama velika želja
da nas Bog ljubi,
da nas jednostavno ljubi
jer on je ljubav,
jednostavno jer on hoće ljubiti.
             Sestra Marie Pierre