.jpeg)
Adventske svijeće
Četiri svijeće na adventskom vijencu
Četiri u svijeće gorjele na dventskom vijencu. Bilo je tiho. Tako tiho da se čulo kakjo su svijeće počele govoriti.
Prva svijeća uzdahnu i reče: Ja se zovem mir. Moje svjetlo svijetli, ali ljudi ne poštuju mir, ne žele me. Njezino je svjetlo bivalo sve slabije i na kraju se sasvim ugasne.
Druga je svijeća svjetlucala i rekla: Ja se zovem vjera, ali ja sam suvišna. Ljudi ne žele više čuti o Bogu. Nema smisla da gorim. Kroz dvoranu prođe snažan propuh i ugasi svijeću.
Potiho i vrlo tužno javi se sada treća svijeća. Ja se zovem ljubav. Više nemam snage da gorim. Ljudi su me stavili u zapećak. Vide jedino sebe i ne mare za drugoga kojega bi trevali voljeti. I zadnjim trzajem zasvijetli i ugasi se i ovo svjetlo.
Tada u sobu dođe dijete. Pogleda svijeće i reće: Ali što je to? Svijeće treba da svijetle, a ne da budu ugašene!
I skoro zaplaka. Tada se javi i četvrta svijeća i reče: Samo se ne boj! Dok ja gorim možemo opet zzapaliti i druge svijeće. Ja se zovem nada.
Dijete uzme jednu šibicu i užge je na toj svijeći te njome zapali i druge
Voda za sve
Voda za sve
Pustinjski narodi znadu da se vodom postupa razborito i pažljivo. Voda je za njih životni element naprosto. S kruhom čini osnovu čovjekove prehrane. Tko je žedan mora moći piti, i jao onome tko žednome uskrati vodu. Tko je satima bosonog hodao po žarkom pijesku, ima pravo navečer zahtijevati da opere noge. Tko vodi stado goveda ili koza kroz stepu, mora znati gdje je izvor vode, gdje će njegove životinje moći piti. Sami su patrijarsi svojim rukama radili kad je trebalo bušiti novi bunar. O Mojsiju piše da je edomskom kralju obećao platiti svu vodu koju su Izraelci i njihova stada potrošili putem kroz njegovo kraljevstvo. Nedavno prije toga, još u pustinji Sin, nestašica vode bila je takva oskudna, da su Izraeliti prijeteći mrmljali protiv Mojsija – i došao je veliki trenutak, kad je Mojsije uzeo svoj štap, udario dvaput po stijeni i iz nje je šiknula voda. U Palestini bili su većinom bunari s podzemnom vodom, prirodni izvori i kasnije cisterne s kišnicom, koji su podmirivali potrebu za vodom. Kad je netko iskopao bunar, smatrao se njegovim vlasništvom i upotreba je bila uređena ugovorima ili plemenskim običajima. voda je pripadala svima, voda nije smjela biti razlogom svađe.
Kula od pijeska
Kula od pijeska
Poznati je rabin jednom rekao da su ga djeca na plaži naučila važnu životnu lekciju. Gledao je djecu koja su na obali zidala kulu od pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu ju je izravnao sa zemljom. Očekivao sam, reče, suze i bijes. Međutim, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati. Malo zatim, započela su graditi novu kulu.
Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji se budu imali s kime držati za ruke.